Holodomor - komunistički holokaust o kojem nismo učili u školi

Sredinom prošlog mjeseca Europski parlament izglasao je rezoluciju kojom jednako osuđuje zločine svih totalitarnih režima počinjenih na europskom tlu u prošlom stoljeću, stavljajući de facto komunizam i nacizam u isti koš. Ta vijest prošla je gotovo neopaženo u hrvatskim medijima, što je bilo za očekivati jer većina mainstream medija u RH nas desetljećima pokušava uvjeriti kako zapadni svijet ne osuđuje komunizam kao što osuđuje nacizam. U Hrvatskoj djeluje niz intelektualaca koji uporno drže tu liniju kako se nacizam i komunizam uopće ne smiju uspoređivati jer po njima to nisu iste kategorije zločinačkih režima, a za ovaj drugi čak odbijaju priznati da je zločinački.

Ali praksa i povijest ih pobijaju na svakom koraku. Kineski komunistički diktator Mao Zedung uspio je tijekom trogodišnjeg ekonomskog programa, popularno zvanog "Veliki skok naprijed" (1958-1961), pobiti više ljudi nego Hitler Židova tijekom Drugog svjetskog rata. I dok za Maa netko još i može reći kako je masovna glad u Kini bila rezultat loših politika, a ne namjernog i ciljanog genocida (jer Mao nije imao posebnog motiva počiniti genocid nad vlastitim narodom), komunisti i dalje imaju svoga "konja za utrku", a njegovo je ime Josif Staljin.

Holodomor je naziv za petogodišnje izgladnjivanje više milijuna ljudi u Ukrajini i drugim dijelovima SSSR-a početkom 1930-ih. Komunistička vlast u SSSR-u je desetljećima skrivala arhive, pa čak i falsificirala podatke te masovno strijeljala vlastite vojnike i policajce koji su u tome sudjelovali samo kako bi prikrila tragove. Ali danas, nakon što su obavljena velika istraživanja o onome što se događalo u Ukrajini 1930-ih, povjesničari su složni da je riječ o namjernom genocidu u kojem je smrtno stradalo - uglavnom od gladi - između 4,5 i 11 milijuna ljudi. Budući da je utvrđen Staljinov motiv protiv ukrajinskih kulaka (imućnih seljaka) koje je on smatrao prijetnjom za opstojnost SSSR-a, to je bio njegov način da ih se riješi - kao što je Hitler "rješavao" Europu od Židova. To je bio, dakle, namjerni genocid jednog komunističkog režima nad ukrajinskim narodom.

Povijesni Youtube kanal TimeGhost History posvetio je epizodu tom događaju, kao jednom od najtragičnijih i najnehumanijih događaja u Europi u 20. stoljeću.





Da bismo razumjeli što se zapravo dogodilo, moramo se vratiti na početak, na socijalističku revoluciju i uspostavu prve marksističke države. U Rusiji je nakon revolucije i uspostave komunističke vlasti i dalje trajao građanski rat jer su dijelovi zemlje pružali otpor. Početkom 1920-ih, da bi zadovoljili svoju radničku klasu u gradovima, proglašen je "ratni komunizam" koji se svodio na pljačku poraženih, ali i svih ostalih koji su proglašeni neprijateljima socijalističke revolucije iako to nisu nužno morali ni biti. Tko je "naš", a tko nije, bila je stvar odluke lokalnih komunističkih vođa, a svatko tko nije proglašen "našim" automatski je ostao bez sve imovine koja se zatim prevozila u Moskvu i druga sjedišta.

Međutim, građanski rat je završio i uslijedilo je razdoblje mira, a zemlja nije bila industrijalizirana poput zapadne Europe. Nije više bilo koga pljačkati, država nije mogla uvoziti jer nije imala novca, a proizvodilo se jako malo. U komunističkom režimu nije se moglo slobodno ni trgovati, što je dovelo do nestašica diljem zemlje. Pokazalo se da Marxova vizija revolucije nije bila namijenjena nerazvijenoj zemlji.

Lenjin je to shvatio pa je uveo "Novu ekonomsku politiku" - to je bio samo politički korektniji naziv za slobodno tržište. Well, barem djelomično slobodno. Dopustio je potpunu slobodu upravljanja privatnom imovinom i trgovine na selu, a manjim obrtnicima i u gradovima. Država je zadržala vlasništvo nad bankama i najvećim tvornicama, tako da Lenjin može tvrditi da je to nastavak socijalističke revolucije iako je to zapravo bilo njegovo priznanje da socijalizam ne funkcionira.

Lenjin je bio prilično tolerantan, pa čak i liberalan u mnogim političkim, kulturnim i društvenim pitanjima. Dekriminalizirao je pobačaj i homoseksualnost, uveo državnu pomoć za samohrane majke, dopuštao je (pa čak i poticao) multijezičnost i multikulturalnost na području cijelog SSSR-a. U njegovo vrijeme Ukrajinci su imali vlastita kulturna društva koja su funkcionirala sasvim normalno.

Njegova "Nova ekonomska politika", sasvim očekivano, dovela je do oporavka gospodarstva. Ljudi više nisu gladovali, ali se ruski BDP uspio krajem 1920-ih tek vratiti na predratne godine. Nije bilo ozbiljnog gospodarskog napretka jer to je i dalje bila nerazvijena zemlja s vrlo slabom industrijom. Nakon Lenjinove smrti, njegov nasljednik Staljin napravio je veliki politički zaokret u svakom pogledu.

Staljin nije mogao prihvatiti činjenicu da je SSSR, kao prva komunistička država, u velikom ekonomskom zaostatku za kapitalističkim Zapadom. Izjavio je da je nedopustivo da SSSR "zaostaje 100 godina za zapadnom Europom" i odlučio je to "hitno promijeniti". Budući da je vjerovao u državnu kontrolu i plansku ekonomiju, najavio je da će njegova administracija učiniti da u kratkom vremenu SSSR prestigne zapadne zemlje. Planirao je to učiniti u dva koraka po 5 godina, dvije tzv. "petoljetke".

Već prva petoljetka uključivala je kolektivizaciju seoskih imanja i stavljanje pod potpunu kontrolu države, osnivanje hrpe novih tvornica i kvote za njihovu proizvodnju. Kvote koje je odredio poljoprivrednicima i industrijskim radnicima bile su skroz nerealne i neostvarive, a on je vjerovao da ih je uz vojnu prisilu moguće ostvariti.

Najveći problem u toj cijeloj priči predstavljalo je selo. I inače, gdje god su marksisti krenuli u kolektivizaciju seoskih imanja, doživjeli su snažan otpor (ni Jugoslavija nije bila iznimka, ali nakon prvih problema jugoslavenski su komunisti odustali od takvog modela). To je sasvim logično. Naime, urbano stanovništvo ovo teško može razumjeti, ali ljudi na selu su jako vezani za svoju zemlju i imaju snažan osjećaj za upravljanje i vlasništvo. Onaj tko im to pokuša prisilno oteti, neće dobro proći. Ukrajina je tada bila pretežno ruralna zemlja koja je i ranije, još u vrijeme carske Rusije, služila kao žitnica koja je hranila Moskvu i ostale dijelove zemlje. Komunisti su doživjeli debakl u Ukrajini kad su krenuli s prisilnim otimanjem zemlje Ukrajincima.

To je Staljina jako razljutilo jer je shvatio da ima unutarnje neprijatelje. Nazivali su ih "kulaci". Definicija kulaka se često razlikovala jer nije bilo točnih kriterija, ali uglavnom je to bio pogrdni naziv za seljaka koji posjeduje nešto. U početku su to bili samo oni najimućniji u selu, a kako je vrijeme prolazilo kulakom su proglasili svakog seljaka koji ima komad zemlje i nešto stoke. Kulaci su bili problem za Moskvu. Staljin je poslao vojsku da im prisilno otima sve što proizvedu, a one koji budu pružali otpor slalo se u radne logore u drugim dijelovima SSSR-a.

Radnici u tvornicama bili su zadovoljni unatoč tome što su imali vrlo visoke kvote jer je plaća u industriji narasla skoro 100 posto. Staljin je izvozio sve što se proizvelo jer mu je trebala strana valuta zato što je uvozio oružje iz drugih država. Izvoz žita iz Rusije u Veliku Britaniju skočio je više od 300 posto. Radnici u gradovima imali su veće plaće, ali to im nije ništa vrijedilo kad ih nisu imali na što potrošiti jer se poljoprivredna proizvodnja izvozila iz zemlje. Opet je došlo do nestašica, a Staljin je to riješio otvaranjem državnih trgovina u gradovima i povećanjem represije nad seoskim stanovništvom. Ukrajina mu je bila posebno zanimljiva meta, ali represije je bilo i u drugim dijelovima SSSR-a.

Vojska je doslovno uzimala seljacima sve što proizvedu, često i odnosećim im hranu ravno sa stola. Sve je išlo u Moskvu i druge gradove. U Ukrajini je zavladala velika glad i apsurdna situacija gdje ljudi koji proizvode hranu - umiru od gladi. Ljudima je zabranjeno napustiti selo, prisiljeni su raditi do smrti i nikoga nije bilo briga. Svjedoci su napisali kako su se u ukrajinskim selima uz cestu redala mrtva tijela, umiralo se u hodu. Glad je proizvodila i mnoge druge probleme - ljudi su ubijali vlastitu djecu, susjedi su se međusobno pljačkali i ubijali itd. Sovjeti su reagirali automatskim privođenjem počinitelja te su postavili natpise u selima: "Barbarski čin je jesti svoju djecu".





Staljin je prvu petoljetku proglasio uspjehom iako nije postigao ni približno željeni ekonomski razvoj. Zapravo, njegov cilj je bio samo osnažiti vojsku koja mu je trebala za obračune s unutarnjim i vanjskim neprijateljima koji su prijetili sa svih strana - ili je on to barem vidio. Ali jednih unutarnjih neprijatelja se uspio riješiti, a to su bili ukrajinski kulaci. Njih holodomor nije sasvim istrijebio, ali ih je do kraja osiromašio i neutralizirao. Nakon toga više nikome nije palo na pamet da se suprotstavi bilo kojem njegovom hiru.

Usput, sjećate se onih Lenjinovih zakona koji su jamčili multikulturalnost i osobne slobode? Staljin ih je sve ukinuo i zabranio bilo kakve ukrajinske kulturne aktivnosti.

Neki tvrde da Staljin nije bio "pravi komunist" jer je imao samo jednu ideologiju - moć. Vjerojatno je riječ o jednom od najgorih diktatora u svjetskoj povijesti koji očito nije imao ni trunka ljudske empatije, ali ostaje činjenica da su takvi mahom najbolje uspijevali upravo u komunističkim društvima. Komunizam mu je dao podlogu da ostvari svoje ciljeve, a većinu je ostvario te je imao neograničenu moć skroz do smrti 1953. godine. Nakon Staljinove smrti njegov nasljednik Nikita Hruščov osudio ga je za zločine koje je učinio protiv Partije (Velika čistka 1930-ih), ali Partija je priznala zločine Holodomora tek za vrijeme Gorbačova krajem 1980-ih, pred sam raspad SSSR-a.

Još jedna zanimljivost. Nisu samo sovjetski mediji negirali glad u Ukrajini. Čak je i tada najpopularniji američki list "The Times" objavio 1933. godine članak njihovog dopisnika iz Moskve, Waltera Durantyja, zapadnjaka koji je bio očaran Staljinom. On je isprehvalio prvu petoljetku i put kojim SSSR ide, a optužbe za izgladnjivanje stanovništva svalio na antikomunističku propagandu. Za taj je članak osvojio Pulitzerovu nagradu 1934. godine.