Festival kontradikcije i apsurda

Teško je odgovoriti na sve nebuloze, neistine i nelogičnosti koje je Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte za predsjednicu RH izgovorila u jučerašnjoj HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića pa ću se potruditi izabrati samo one najočitije kako bi tekst bio što sažetiji.

Tko nema pravo javno govoriti, a tko je privilegiran?

"Mi u Radničkoj fronti imamo vodoinstalatera, vozača tramvaja, ljude koji su završili njemački i rade u call centru, imamo sindikaliste, imamo i jednog bravara. Imamo nezaposlene, umirovljenike... Velika većina njih nema pravo politički djelovati, misliti i javno govoriti. Oni su itekako ucijenjeni, oni nemaju tu privilegiju koju možda imaju sveučilišni profesori."

Ustav RH jamči svakome pravo na izražavanje mišljenja, svakome jamči pravo da sudjeluje u političkom životu i da se kandidira na izborima. Ako je netko ucijenjen, kao što gospođa Peović tvrdi, i ako mu na neki način nije dozvoljeno "misliti, aktivirati se i javno govoriti", onda je to ozbiljno kršenje Ustava i zakona RH. Zašto nije konkretnija? Možda ju je Stanković trebao pitati za neki konkretni primjer.

Peović je uspjela sama sebe pobiti u samo dvije rečenice. U prvoj rečenici kaže da su svi navedeni ljudi članovi Radničke fronte, a to je politička stranka, dakle oni se JESU politički aktivirali. A u drugoj rečenici kaže da im to nije dozvoljeno. Osim toga, u nedavnom intervjuu koji je dala za portal 100posto, gospođa Peović je sudjelovala skupa sa svojim stranačkim kolegama koji su nezaposleni i studenti. Očito javni govor nije samo privilegija sveučilišnih profesora.

O izborima za EU parlament

"Postoji vrlo jasna korelacija uloženih sredstava u predizbornu promidžbu i rezultata izbora... To je naprosto korelacija koja se može matematičkom jasnoćom dokazati... Ne znam koliko je Kolakušić uložio, nemam te podatke."

Nešto se ovdje ne uklapa. Ako ne zna koliko su pojedini kandidati uložili u promidžbu, kako može sa sigurnošću tvrditi da postoji korelacija između uloženih sredstava i rezultata?

"Iznimno je popularno koristiti se ili desnim populizmom ili tehnokratskim populizmom."

Ponovno ću se vratiti na nedavni intervju koji je gospođa Peović skupa sa svojim stranačkim drugovima dala za portal 100posto, u kojem oni sami svoju politiku nazivaju populističkom.

Koristimo mogućnosti koje nam liberalna demokracija daje

"Izuzetno je važno da koristimo sve mehanizme (na pitanje zašto se kandidira za funkciju koju smatra nepotrebnom, op.a.). Mi nećemo odustati od korištenja mehanizama koje nam daje ova predstavnička demokracija."

Ovaj fenomen je odlično objasnio Ludwig von Mises još davne 1922. godine, u knjizi "Socijalizam": "Gdje god nisu na vlasti, marksisti se pozivaju na liberalna ljudska prava jer znaju da im samo ona mogu jamčiti slobodu za njihovu propagandu. Ali oni nikada neće razumjeti duh tih prava niti će ih priznati svojim protivnicima jednom kad dobiju moć."

Demokracija i socijalizam

"Nisu demokratske prakse nešto što je specifično samo za socijalističke politike."

No comment.

"Demokratski socijalizam omogućuje da ljudi glasaju za stvari koje ih se tiču."

To već imamo u Lihtenštajnu i Švicarskoj, društvima koja o svim važnijim pitanjima - i na lokalnom i na pokrajinskom, i na nacionalnom nivou - glasaju izravno, kroz referendume. Ni u jednoj od tih zemalja socijalisti nisu još nikada bili na vlasti. To nije socijalizam.

"Većina gleda na socijalizam kroz postojeća realsocijalistička društva koja su se po svim parametrima pokazala neuspješna... Prvo trebamo adresirati iskustva iz 60-70 godina realsocijalizma u zemljama...Mi iz tih iskustava moramo izgraditi novo društvo..."

Dakle, uzeti primjere neuspješnih eksperimenata i na njima graditi novo društvo.

Razlog nastanka i postojanja EU

"Europska unija je trebala biti jedna nadnacionalna zajednica naroda, a pretvorila se u zajednicu kapitala i kapitalističkih interesa."

Zapravo, Europska unija je nastala isključivo iz onoga što ona naziva "kapitalistički interes". Svake godine u EU se obilježava Dan Europe na obljetnicu kad je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman pozvao njemačku administraciju da se dogovore oko zajedničkog tržišta čelika i ugljena. U taj se dogovor potom uključila Italija, a zatim i druge zemlje zapadne Europe. To se danas smatra početkom EU. Ona je nastala iz ekonomskih razloga, ali ja to ne bih nazvao kapitalističkim interesom jer su međunarodni trgovinski sporazumi i otvaranje tržišta doveli do većeg blagostanja za stanovništvo Europe.

Ljudi štede "novac koji im ne treba"

"Za Dan državnosti pozdravljati i slaviti mogu samo onih 50.000 koji imaju na računu milijun i pol kuna. Mi danas imamo ljude koji drže na računima, dakle to nisu novci koji im trebaju, to su njihove štednje koje im uopće ne trebaju, 43 posto ukupne štednje u Republici Hrvatskoj."

Nisam potpuno shvatio ovu matematiku, to moram priznati. Ali još mi je zanimljivija njena tvrdnja da građani koji štede zapravo ne trebaju taj novac. Dobro, pa otkud vam takva informacija? Jeste li ih pitali? Ako ne trebaju tu štednju, zašto onda štede? Je li vam palo na pamet, recimo, da netko štedi za mirovinu ili za djecu? Ili za slučaj - nedajbože - da se netko u obitelji ozbiljno razboli? Postoji milijun razloga zašto ljudi štede, a Hrvati čak i premalo štede u odnosu na većinu drugih naroda EU, što je donekle objašnjivo i time što nažalost mnogi od nas nisu u mogućnosti štedjeti. No, tvrditi kategorički da oni koji štede ne trebaju taj novac je ludost.

Što je onda rješenje za tu "nepotrebnu štednju"? Oteti ljudima njihovu imovinu, odnosno novac sa štednje? Žao mi je što novinar u ovom slučaju nažalost nije obavio do kraja svoj posao pa postavio ova logična pitanja svojoj gošći. Kako bi ona riješila taj "problem nepotrebne štednje"?

Sukob rada i kapitala

"Kapital nikada neće samovoljno dati radnicima privilegije."

To je potpuno točno, s time da ja ne bih koristio riječ "privilegije" jer ona se odnosi na stvari koje ljudi nisu zaslužili. Radnici imaju prava za koja se sasvim logično bore. Ali nije socijalizam taj koji može omogućiti radnicima da uživaju u tim pravima, s obzirom da u socijalističkim zemljama radnici žive loše. Slobodno tržište je to koje omogućuje radnicima da se izbore za bolje plaće i uvjete rada jer slobodno tržište znači konkurencija, a više konkurentskih poslodavaca morat će se boriti za radnike - moraju im nuditi što bolje plaće da radnici ostanu raditi kod njih, da ne prijeđu kod njima konkurentnog poslodavca.

Socijalizam je državna kontrola odnosno monopol. Nema sustava slobodnog poduzetništva, što znači da nema konkurencije pa ne može biti ni borbe za radnička prava.

"Recite radnicima Uljanika da nema sukoba između rada i kapitala."

Baš je dobro što je uzela primjer Uljanika, budući da su većinski vlasnici Uljanika upravo njegovi radnici. Uljanik je super primjer kako funkcionira radničko samoupravljanje, koje je posve moguće u tržišnoj ekonomiji, ali nije uvijek preporučljivo.

Konsenzus u SFRJ

"Prije 60 ili 70 godina, slažem se s Vama (na Stankovićevu konstataciju kako su u socijalizmu radnici imali veću svijest o klasnoj borbi, op.a.), ali je obrazovni sustav bio drugačiji, medijske poruke su bile drugačije i postojao je konsenzus o tome što bismo trebali činiti."

Da, samo što je taj konsenzus bio prisilno nametnut. Medijske poruke su bile onakve kako je partijski vrh zahtijevao, a protivnici tadašnjeg establišmenta bili su ušutkani slanjem na preodgoj na egzotični otok na Jadranu i nakon toga im je bilo zabranjeno bilo kakvo pojavljivanje u javnosti. U takvom društvu konsenzus mora postojati, zar ne?

Postoji li u svijetu primjer demokratskog socijalizma?

"Nigdje u svijetu nemamo zemlju koju možemo nazvati socijalističkom, u ovom smislu demokratskog socijalizma 21. stoljeća."

Kako nemamo? A što je s Venezuelom, koju su još donedavno mediji diljem svijeta nazivali upravo tako - demokratski socijalizam 21. stoljeća. Kad je Hugo Chavez osvojio vlast krajem 1990-ih, i sam je najavio "demokratski socijalizam 21. stoljeća". I hrvatski ljevičarski mediji su često pisali pozitivno o toj zemlji i također su taj model nazivali socijalizmom 21. stoljeća.

Što je sada s tim, zašto se više ne pozivate na Venezuelu?

To je standardni problem kod zapadnih socijalista, ponavlja se svakih desetak godina. Prilikom svakog novog eksperimenta, marksistički intelektualci i političari na Zapadu hvale i podržavaju njegovu uspostavu, čak i veličaju, što argumentiraju početnim gospodarskim rastom koji se mora dogoditi kad država nacionalizira svu industriju i potroši novac od profita koji su ostvarili njihovi prethodni vlasnici na državne programe i javni sektor, što povećava osobnu potrošnju... Ali taj rast je kratkog vijeka jer ubrzo se oteti novac potroši, a nema novih privatnih poduzetnika koji bi stvorili dodanu vrijednost. To vodi u stagnaciju, a ubrzo i do nestašica, hiperinflacije, nemira na ulicama itd.

U tom trenutku zapadni socijalisti se počnu odricati tog eksperimenta. "To nije bio pravi socijalizam!", "To nije to" i slično.

Skandinavski socijalizam

"Skandinavske zemlje visokih demokracija s kojima se volimo uspoređivati su itekako uvele i neke mjere planske privrede i socijalističkog ugovora s radništvom i narodom, većinom."

Planska privreda? Švedska je otišla toliko daleko s "planskom privredom" da je vaučerizirala zdravstvo i školstvo. U njihov sustav javnog zdravstva uključene su privatne bolnice koje ostvaruju profit. U njihov sustav javnog školstva uključene su privatne škole koje također ostvaruju profit.

Skandinavske zemlje su otišle toliko daleko u "planskoj ekonomiji" i "socijalističkim politikama", da uopće ne interveniraju u tržište kad njihova velika brodogradilišta trebaju propasti, već ih onako hladno, skandinavski, puštaju da propadnu. To je suprotno od politike kakvu zagovaraju Radnička fronta i gospođa Peović.

Ako ćete to nazivati socijalizam, iako su skandinavski ekonomisti i političari taj mit o skandinavskom socijalizmu pobili već nebrojeno puta, ja nemam ništa protiv. Želite skandinavski model u Hrvatskoj? Ja sam za. Ajmo iskopirati SVE zakone Švedske, zovite to socijalizam ako želite, nemam ništa protiv. Hrvatsku bi to učinili daleko slobodnijom, i to u ekonomskom pogledu, nego što je danas.

Imperijalizam i dominacija

"Visoko razvijene zemlje kapitalističkog centra zagovaraju slobodnotržišnu utakmicu zato što njima to odgovara. Oni najčešće nisu došli na dominantnu poziciju slobodnotržišnom utakmicom već dominacijom i imperijalističkim politikama u prošlosti."

Ovako je odgovorila na Stankovićevo pitanje o Indeksu ekonomskih sloboda, koji ju je podsjetio da su skandinavske zemlje među 20 najslobodnijih. Sad pogledajmo top 10 ekonomski najslobodnijih zemalja. Hong Kong, Singapur, Novi Zeland, Švicarska, Australija, Irska, UK, Kanada, UAE, Tajvan. Među svim tim zemljama samo je UK bio nekoć "imperijalistička sila", a neke od tih zemalja bile su tuđe kolonije. Dakle, apsolutna je laž da slobodnotržišnu utakmicu preferiraju "dominantne sile jer im to odgovara" budući da većina navedenih zemalja nisu baš "dominantne sile", a laž je i da su ekonomski najslobodnije zemlje postigle svoju poziciju imperijalizmom.

"Oni koji su u podređenoj poziciji, u problemima su sa slobodnotržišnom utakmicom."

Konkretni primjeri iz bliže povijesti i današnjice pobijaju ovu tezu. Singapur je od siromašne zemlje tijekom posljednjih 50 godina postao jedna od najbogatijih zemalja svijeta (po stanovniku). Kako je to postigao? Imperijalizmom? Ne, slobodnotržišnim politikama, otvaranjem granica za trgovinu, minimalnim oporezivanjem, slobodom poduzetništva i jakom pravnom državom.

Kako su Estonija, Poljska i Češka prestigle Hrvatsku? Upravo slobodnotržišnim politikama, što se može provjeriti i na Indeksu ekonomskih sloboda gdje su navedene zemlje redovito daleko iznad Hrvatske.

Slobodno tržište odgovara upravo siromašnijim zemljama da se lakše obogate, ali te zemlje prvo trebaju prihvatiti i usvojiti ekonomske politike slobodnog tržišta, a ne držati se protekcionizma poput Hrvatske.

Nejednakost u EU

"Hrvatska je na periferiji EU, priča se o EU više brzina, znači da nitko više i ne negira tu nejednakost."

Da, postoji ekonomska nejednakost među različitim državama članicama EU. Ali postoji ekonomska nejednakost i unutar samih zemalja. Recimo, unutar Francuske različite pokrajine imaju veliku razliku u BDP-u; unutar Hrvatske - usporedite Istru i Slavoniju; unutar Njemačke - istok i zapad; unutar Italije - sjever i jug. Kako onda itko normalan može očekivati da će se odjednom stvoriti nekakva jednakost između različitih država članica ako se ona ne može postići niti unutar istih država?

Različite države provode različite politike i donose različite zakone, koji polučuju različite rezultate. Osim toga, puno važnije, bogatstvo se ne može povećati odjednom. To je proces koji traje desetljećima, a Hrvatska je među onim zemljama članicama EU koje su provele 45 godina u komunizmu dok se ostatak Europe gospodarski razvijao. To je jako dug period. Kad se pogleda karta Europe po kupovnoj moći, jasno je da se "željezna zavjesa" vidi još uvijek, što znači da je tih 45 godina ostavilo dubok trag i trebat će proći još dugo vremena dok se nadoknadi. Neke države su provele protržišne reforme (Estonija, Poljska, Češka itd.) pa im razvoj ide brže, a neke poput Hrvatske izbjegavaju to učiniti pa se razvijaju sporije.

Ekonomska nejednakost među različitim državama je postojala prije, postoji danas i postojat će u budućnosti. Uvijek će zemlje koje implementiraju bolje politike polučiti bolje rezultate, a one koje implementiraju lošije politike dugo zbog toga patiti.

Na kraju, mislim da bi obrazovana osoba, koja predaje studentima, trebala biti bolje informirana, educirana i barem dosljednija kada predstavlja svoj program, bez obzira kakav on bio. Katarina Peović to nije pokazala.

P.S. Moram spomenuti našeg čitatelja Josipa Šarića koji mi je svojim komentarom na Facebooku dao inspiraciju za naslov.