Apel pisca: Nemojte me, molim vas, nikada uvrstiti u obaveznu školsku lektiru!

Nakon nekoliko godina teroriziranja javnosti poezijom (što nastupima, što objavama na portalima, što s tri samostalne zbirke koje su se kao besplatni PDF-ovi širile bespućima interneta), autor ovih redaka nedavno je proslavio i izdavanje svoje prve zbirke kratkih priča.

Koktel horora, krimi priča i mekog SF-a (koji skupa idu u domenu onoga što Amerikanci zovu "Bizarro fikcijom") objavljeni su vlastitim ulaganjem, uštedom od novinarskih plaća, a finalni rezultat dostupan je na stranici web knjižare Redak.

Želeći biti pošten i transparentan, ne mogu vam garantirati da će vam se knjiga svidjeti, ali vam jamčim da je riječ o nečemu što domaća književnost, bilo to dobro ili loše, dosad nije iznjedrila.

To mogu zahvaliti i činjenici da sam, što bi rekao onaj jedan tekst na Liberalu, upustio se u malo poslovnog rizika. Umjesto da me financira novac poreznih obveznika preko nekih književnih natječaja ministarstva ili akademije, vlastitim ulaganjem napravio sam djelo kakvo želim, bez korekcija urednika koji bi nešto izbacivali ili dodavali. Dakle, bod za slobodno tržište koje je dovelo i do književne slobode.

Neki drugi kolege, pri izdavanju knjige, vjerojatno se nabrijavaju onime što bismo zvali besmrtnošću pisca. To bi išlo u onom stilu: "Knjiga mi je jebeno remek-djelo, ući će u povijest, gradit će mi se spomenici, škole će se zvati mojim imenom, intelektualci budućnosti ismijavat će moje suvremenike što nisu prepoznali moju genijalnost, budem bio uvršten i u lektiru" i slične egotriperske misli. Dok se pisac ovih redaka ne bi nužno žalio da vaše dijete ide u OŠ Ivora Kruljca ili da ptice izmetom zalijevaju spomeničku mi glavu načinjenu od mramora ili oniksa, u nekom skrovitom parku gdje delinkventna mladež pije pivo, cijela objava ove knjige podsjetila me na školske dane i lektiru.

Nisu mi svi pisci dragi, neki su mi baš potpuno antipatični, ali iz spisateljske solidarnosti, uvrštenje u lektiru, iskreno, ne bih poželio ni najgorem neprijatelju po peru (kojeg, srećom, ipak nemam, živjeli mir i sloboda).

Koga briga što je pisac htio reći, profa zna bolje!

Sjećam se da smo u šestom osnovne (bilo je to negdje 2008.), čitali onu kontroverznu knjigu Stjepana Tomaša "Mali ratni dnevnik". Možda ćete se sjetiti, prije par godina buknula je rasprava kako je treba "zbog veličanja pozdrava 'za dom spremni' maknuti s popisa obvezne lektire". Ljevica je htjela maknuti knjigu jer potiče nacionalnu netrpeljivost i mržnju, a desnica se usprotivila tvrdeći da ta knjiga mora ostati jer učenicima promiče vrijednosti ponosa na hrvatski narod i poštivanje ratne žrtve.

Domovinski rat je uvijek vruća tema. Različiti ljudi, različita mišljenja, a premda kao klinci nismo nešto puno o tome pričali (uz malo karikiranja, tada su aktualni bili 50 Cent i G-Unit te smo svi htjeli biti geto gangsteri), opet te teme nismo bili pošteđeni ni mi iz poslijeratne generacije.

Danas, neki od članova tog razreda i dalje nemaju nikakvo mišljenje o tome u svojoj apolitičnosti, nekima je pun kufer slijepog štovanja tog rata, a treći smatraju kako je taj rat vrijedan divljenja više nego klasičnim liberalima djela Misesa ili Milla.

Različita mišljenja, ali uvjeravam vas, ta knjiga na formiranje tih mišljenja nije igrala nikakvu ulogu. Obvezno čitanje te knjige naštetilo je samo knjizi i to na način da bi se oni koji su protiv nje trebali zalagati da knjiga bude u lektiri i to kao kapitalno djelo, a ne da je se izbaci s obvezne liste.

Name, ikakva mogućnost užitka čitanja te knjige zbog relativno zanimljive priče (kako kome), bila je potpuno zgažena. Što vremenskim rokom za čitanje, što bilježenjem dnevnika pisanja, što profesoricom hrvatskog koja nas je bombardirala nekakvim metaforama i skrivenim značenjima koje pisac je ili nije mislio reći, a zbog kojih smo dobivali jezikovu juhu ili niže ocjene.

Što god da nam je pisac htio prenijeti tom pričom, sve je završilo grupom 12-godišnjaka koji su za vrijeme odmora psovali milu majku krvavu Tomašu te žalili što bombardiranje nije glavni književni lik pretvorilo u prah već na trećoj stranici, sve kako bi nas se poštedilo daljnje lektirske agonije. No, nakon toga, mišljenja o tom ratu, bilo iz desničarske ili ljevičarske poželjne perspektive, kasnije su se razvila neovisno o toj knjizi.

Naravno, takvih je primjera bilo još, a bolje da i ne pričamo o tome kad je za lektiru bila poezija. Potpuno zgađena, umjesto užitka izražavanja osjećaja i misli u jezičnoj igri, danas predstavlja najveći strah i trepet maturantima na maturi. 

Sloboda piscima, sloboda čitateljima

Književnost, kako domaća, tako i strana iznimno je važna. Kako bi je kratko definirala enciklopedija prvom definicijom tog pojma, riječ je o "sveukupnosti pisanih djela, dokumenata, spomenika jednoga kulturnoga kruga". U tim spomenicima vidimo različite perspektive, misli, priče, načine pisanja i izražavanja te prilaženju mašti i stvarnosti.

Neće vam se svidjeti svaka knjiga, ma možda ni većina poezije, proze i drame. Može vam biti dosadno ili neukusno ili se jednostavno ne slažete s autorom i svjetonazorom ili ideologijom koju uspijete iščitati sa stranica koje potpisuje. Međutim, u načelu je upravo iskušavanje te drukčije perspektive uvijek dobro za osobni razvoj, a kroz književnost to iskustvo biva dubljim, osobnijim nego kroz publicističke ili novinarske tekstove (premda su oni čitaniji radi informiranja i edukacije, dok književnost, iako je to za neku drugu raspravu, ne može biti pouzdan izvor znanja i informacija).

Uz to, književnost je, kao i svaka umjetnost, slavlje pojedinčeve misli. Čak i ako pojedinac glorificira neke kolektivne vrijednosti (naciju, klasu) koje nerijetko znaju i pozivati na odbacivanje individualizma, ipak je to misao jednog pojedinca, s njom se možete, a i ne morate slagati, ali dobijete uvid u tu misao na jednoj osobnijoj razini.

U svemu tome, sve što je propisano lektirom dobro je učiti u školi zbog važnog civilizacijskog doprinosa u datom povijesnom trenutku. Čitati dijelove teksta, ispitivati znanja o istoj, sasvim u redu i potrebito, ali siliti da se pročita cijela knjiga? U nekom zadanom roku, dok svi imamo različiti tempo čitanja? Uz jedan okvir interpretacije i diskusije o djelu koji se ne može napustiti ako želite peticu?

Bojim se da to ne gadi samo autore poput Twaina, Šenoe, Krleže i drugih važnih umjetnika učenicima, već gadi i samo čitanje kao naviku među novim generacijama, zbog čega sasvim moguće i imamo manje od 50% stanovništva koje jednom godišnje pročita knjigu. Tome bi se eventualno moglo doskočiti da lektire budu za dodatnu ocjenu, za one koji žele više i koji zbilja vole čitati, a ostale samo poticati bez obveze da istražuju književnost na svoju ruku i čitaju ono što ih zanima. Možda ako je profesorica ili profesor kvalitetan i voljen među učenicima, onda bi njegova/njezina bi preporuka neke knjige (nikako i obveza čitanja), bila za spisateljicu ili spisatelja vrlo laskava.

Nemoguće je dovoljno naglasiti, književnost je toliko razgranata da je nemoguće sve predstaviti i za tri stogodišnja života. Do tada, nadam se da ćete, po svojoj slobodnoj volji, možda dati priliku ovoj mojoj knjizi, ali molim vas, ne predlažite me za lektiru. Tko čita, neka čita svojevoljno. Osim ako vam se knjiga baš zbilja, zbilja ne sviđa i mislite da se baš nikome "Groteskni incidenti" ne bi trebali svidjeti.

Onda zgadite knjigu budućim generacijama, natjerajte mlade da je čitaju po tri puta u mjesec dana i korite ih što nisu uočili neku skrivenu poruku koju vi jeste, a ja naravno, vjerojatno uopće nisam mislio. Ozbiljno, Martinina zelena kosa u "Bombardiranim umovima" nije nikakva alegorija za proljeće, jednostavno su mi fora ženske kose neprirodnih boja.