Ludwig von Mises o politici: Zašto liberalne stranke gube

9.10.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Iz knjige 'Liberalizam' (1927), odlomak: Liberalizam i političke stranke

Preporučeno za vas
Huić: Sindikati koriste potplaćene medicinske sestre za povećanje plaće uhljebima koji samo rade štetu
Neka Linić uloži svoju imovinu u Uljanik!
Zadrani će neuspješni koncert Rite Ore platiti većom cijenom vode
Huić o ideji da država uloži još 10 mlrd. kn u Uljanik: ʼTo bi sj*balo javne financijeʼ
Ovo nije humano: Beljak htio ispasti faca, Plenkovićev ministar ga uništio...
OPG-ima državna agencija ne priznaje ponudu iz SAD-a jer nema pečata i PDV-a
Miletić vrijeđa našu inteligenciju ako ozbiljno misli da ćemo povjerovati u nevinost IDS-a
Ako Vlada pomogne Uljaniku, morat će i svima ostalima
HDZ je prije 5 godina najavio digitalizaciju javne uprave, ali Hrebak ju je proveo - u Bjelovaru
Autori South Parka maestralno se ʼzahvaliliʼ kineskim cenzorima zbog zabrane njihove serije
Na današnji dan Vlado Gotovac održao je najbolji politički govor u modernoj hrvatskoj povijesti
Tko je Hayek?
Obersnel ljut što više ne može reketariti taksiste
Porezna uprava smislila nove načine da privatnicima zagorča život. Ako je ovo ʼrasterećenjeʼ...
Mit o izumiranju socijalne države, 2. dio: Razvijene države povećavaju poreznu presiju
Hrvatska ima veći udio žena u poduzetništvu od Švedske, Njemačke i Švicarske
Porezni obveznici traže od države da transparentno objavi sva jamstva kojima su političari zadužili građane
Digitalni porez nema veze s pravdom i neće pogoditi velike korporacije nego male biznise i startupe
Plenković se kiti tuđim perjem i busa u prsa dok Hrvatska zaostaje
Sveta Nedelja ukida naknadu za taksiste i smanjuje paušal u turizmu na zakonski minimum

Ludwig von Mises o politici: Zašto liberalne stranke gube

Iz knjige 'Liberalizam' (1927), odlomak: Liberalizam i političke stranke

Klasičnom liberalizmu se često zamjera da je previše tvrdoglav i nedovoljno spreman za kompromise. Zbog svoje nefleksibilnosti poražen je u borbi s antikapitalističkim strankama koje su dolazile s obje strane. Da je, kao što su to učinile druge stranke, liberalizam shvatio važnost kompromisa i popuštanja popularnim parolama u osvajanju naklonosti masa, mogao je sačuvati barem dio svog utjecaja. Ali nikada nije uspio sebi stvoriti stranačku organizaciju i politički stroj kao što su to učinile antikapitalističke ideje. Nikada nije pridavao značaj političkim taktikama u izbornim kampanjama i parlamentarnim postupcima. Nikad se nije upuštao u smišljanje oportunizma ili političkog pregovaranja. Taj nepokolebljivi doktrinarizam nužno je doveo do pada liberalizma.

Činjenične tvrdnje sadržane u navedenim izjavama u potpunosti su u skladu s istinom, ali vjerovati da one predstavljaju razlog političkog poraza liberalizma znači otkrivati ​​potpuno nerazumijevanje njegovog suštinskog duha. Krajnji i najdublji temeljni uvid liberalne misli jest da su to ideje koje čine temelj na kojem je izgrađena i održana cjelokupna građevina ljudske društvene suradnje, a ne može se graditi trajna društvena struktura na temelju lažnih i pogrešnih ideja. Ništa ne može zamijeniti ideologiju koja poboljšava ljudski život poticanjem socijalne suradnje - najmanje laži, bilo da se nazivaju "taktikom", "diplomacijom" ili "kompromisom".

Ako ljudi neće dobrovoljno učiniti ono što se mora učiniti ako se želi održati društvo i nastaviti opći napredak, nitko ih lukavim potezima ili umijećima ne može odvesti na pravi put. Ako pogriješe i zalutaju, onda se čovjek mora truditi da ih prosvijetli poukom. Ali ako se ne mogu prosvijetliti, ako ustraju u zabludi, ne može se učiniti ništa da se spriječi katastrofa.

Svi trikovi i laži demagoških političara mogu biti prikladni za promicanje slučaja onih koji, bilo u dobroj vjeri ili zlu, rade na uništavanju društva. Ali ne može se pobiti da je liberalizam uzrok društvenog napretka, uzrok daljnjeg razvoja i intenziviranja društvenih veza. Ne može se napredovati lažima i demagogijom. Nijedna snaga na zemlji, nikakav lukavi strateg ili mudra obmana ne bi mogla natjerati čovječanstvo na prihvaćanje društvene doktrine koju ono ne samo da ne priznaje, već i otvoreno prezire.

Jedini način koji je otvoren svima koji žele svijet vratiti liberalizmu jest uvjeriti svoje sugrađane u neophodnost usvajanja liberalnog programa. To je prosvjetiteljsko djelo jedini zadatak koji liberal može i mora izvršiti da bi spriječio onoliko koliko je u njegovoj moći uništenje prema kojemu društvo ubrzano danas ide. Ovdje nema mjesta ustupku bilo kojoj od omiljenih ili uobičajenih predrasuda i pogrešaka.

Što se tiče pitanja koja će odlučiti hoće li društvo uopće postojati ili ne, hoće li milijuni ljudi napredovati ili propasti, nema mjesta kompromisu ni od slabosti ni od pogrešnog uvažavanja za senzibilitet drugih.

Ako liberalni principi opet dopuste vođenje politike velikih nacija, ako bi promjena mišljenja javnog mnijenja još jednom mogla dati poticaj kapitalizmu, svijet će se moći postupno uzdići iz stanja u kojem prevladava politika kombiniranih antikapitalističkih frakcija. Ne postoji drugi izlaz iz političkog i društvenog kaosa sadašnjeg doba.

Liberali su zanemarili činjenicu da nemaju svi jednake intelektualne sposobnosti

Najozbiljnija iluzija pod kojom je djelovao klasični liberalizam bio je njegov optimizam u pogledu smjera u kojem je evolucija društva trebala ići. Pobornicima liberalizma - sociolozima i ekonomistima 18. i prve polovine 19. stoljeća i njihovim pristašama - činilo se izvjesnim da će čovječanstvo prijeći na sve više stupnjeve savršenstva i da ništa neće moći zaustaviti taj napredak.

Bili su čvrsto uvjereni da će racionalna spoznaja temeljnih zakona društvene suradnje i međuovisnosti, koje su otkrili, uskoro postati uobičajena i da će nakon toga društvene veze koje mirno ujedinjuju čovječanstvo postajati sve bliže, doći će do progresivnog poboljšanja općeg dobrog stanja. Civilizacija bi se podigla na sve više razine kulture. Ništa im nije moglo poljuljati optimizam.

Kako je napad na liberalizam počeo sve snažnije rasti, kako se uspon liberalnih ideja u politici dovodio u pitanje sa svih strana, nisu učinili gotovo ništa da ih obrane.

Liberali su smatrali da svi ljudi imaju intelektualnu sposobnost da ispravno prosuđuju o teškim problemima društvene suradnje i da u skladu s time djeluju. Bili su toliko impresionirani jasnoćom i samo-dokazima obrazloženja kojim su došli do svojih političkih ideja da nisu bili u stanju razumjeti kako ih itko ne može shvatiti.

Nikada nisu shvatili dvije činjenice: prvo, da mase nemaju sposobnost logičkog razmišljanja; i drugo, da se u očima većine ljudi, čak i kad su u stanju prepoznati istinu, čini trenutna, posebna prednost u kojoj se može odmah uživati, važnija od trajnijeg većeg dobitka koji se mora odgoditi. Većina ljudi nema ni intelektualne sposobnosti koje su potrebne za razmišljanje o vrlo složenim problemima društvene suradnje, i zasigurno nemaju toliko snage i volje da naprave te privremene žrtve koje sve društvene akcije zahtijevaju.

Slogani intervencionizma i socijalizma, posebno prijedlozi za djelomičnu eksproprijaciju privatnog vlasništva, uvijek nailaze na spremno i oduševljeno odobravanje kod masa koje očekuju da od njih izravno i odmah profitiraju.

Nema goreg nerazumijevanja značenja i prirode liberalizma nego pomisliti da je moguće osigurati pobjedu liberalnih ideja pribjegavanjem metodama koje danas koriste druge političke stranke.

U društvu kasta i statusa, koje ne čine građani s jednakim pravima, ali su podijeljeni u redove koji imaju različite dužnosti i ovlasti, nisu postojale političke stranke u modernom smislu. Sve dok posebne privilegije i imuniteti različitih kasta nisu dovedeni u pitanje, među njima vlada mir. Ali jednom kad se ukinu povlaštene privilegije kasta i statusa, pitanje se podiže i građanski rat može se izbjeći samo ako jedna ili druga strana, prepoznajući vlastitu slabost, pristane na zahtjeve suprotne strane bez posezanja za oružjem. U svim takvim sukobima položaj svakog pojedinca od samog početka se određuje njegovim statusom člana jedne kaste.

Pojavom liberalizma došao je zahtjev za ukidanjem svih posebnih privilegija. Društvo kasta i statusa moralo je načiniti novi poredak u kojem postoje samo građani s jednakim pravima. Ono što je napadnuto više nije bilo samo posebne privilegije različitih kasta, već i samo postojanje svih privilegija. Liberalizam je srušio barijere ranga i statusa i oslobodio čovjeka od ograničenja kojima ga je okruživao stari poredak. Upravo je u kapitalističkom društvu, u sustavu vlasti utemeljenom na liberalnim načelima, pojedincu prvo data mogućnost da izravno sudjeluje u političkom životu i prvi put je pozvan da donese osobnu odluku u vezi s političkim ciljevima i idealima.

Dakle, u liberalnom društvu mogle bi postojati i socijalističke partije. Čak i stranke koje žele ostvariti poseban pravni položaj pripajan određenim posebnim skupinama ne bi bile nemoguće u liberalnom sustavu. Ali sve ove stranke moraju priznati liberalizam (barem privremeno, dok ne postanu pobjedničke), tako što koriste u svojim političkim borbama isključivo oružje intelekta koje liberalizam smatra jedinim dopuštenim u takvim natjecanjima, iako, u posljednjoj analizi, kao socijalisti ili zagovornici posebnih privilegija, članovi antiliberalnih stranaka odbacuju liberalnu filozofiju.

Tako su se neki predmarksistički "utopijski" socijalisti borili za socijalizam u okviru liberalizma, a u zlatno doba liberalizma u zapadnoj Europi, kler i plemstvo pokušali su ostvariti svoje ciljeve u okviru moderne ustavne države.

Stranke koje danas vidimo potpuno su drugačije vrste. Dakako, dio njihova programa bavi se cijelim društvom i nastoji se pozabaviti problemom kako postići socijalnu suradnju. Ali ono što kaže ovaj dio njihovog programa samo je ustupak koji im je oduzela liberalna ideologija. Ono čemu ciljaju u stvarnosti je izloženo u drugom dijelu njihovog programa, koji je jedini dio kojem posvećuju pažnju i koji stoji u nepomirljivoj suprotnosti s onim dijelom koji je skrojen u smislu opće dobrobiti. Današnje političke stranke prvaci su ne samo određenih privilegiranih redova iz ranijih dana koji žele vidjeti sačuvane i proširene tradicionalne povlastice koje je liberalizam morao dopustiti da se zadrže jer njegova pobjeda nije bila potpuna, ali i određene skupine koje teže posebnim privilegijama, to jest, želje za postizanjem statusa kasta.

Liberalizam se obraća svima i predlaže program koji je što prihvatljiviji svima. Obećava da nitko neće imati povlastice. Pozivom na odricanje od potrage za posebnim povlasticama, čak se zahtijeva i žrtva, iako, naravno, samo privremena, koja uključuje odricanje od relativno male prednosti da bi se postigla veća, zajednička prednost koja će vrijediti za svakoga.

Ali stranke s posebnim interesima obraćaju se samo dijelu društva. I tom dijelu, za koji namjeravaju raditi, obećavaju posebne prednosti na štetu ostatka društva.

Sve moderne političke stranke nastale su kao reakcija na interes posebnih skupina koji se bore za povlašteni status protiv liberalizma. Prije uspona liberalizma postojali su, naravno, privilegirani redovi s njihovim posebnim interesima i prerogativama i međusobnim sukobima, ali u to se vrijeme ideologija statusnog društva još uvijek mogla izraziti na potpuno naivan i neometan način.

Politička ideologija liberalizma proizašla je iz temeljnog sustava ideja koji se najprije razvio kao znanstvena teorija bez ikakve misli o njenom političkom značaju. Suprotno tome, posebna prava i privilegije koje su tražile antiliberalne stranke bile su od samog početka već ostvarene u postojećim društvenim institucijama pa se zbog opravdanja potonjeg trebalo krenuti u razradu ideologije. Poljoprivredne skupine smatraju da je dovoljno ukazati na neophodnost poljoprivrede. Sindikati apeliraju na neophodnost radne snage. Stranke srednje klase navode važnost postojanja društvenog sloja koji predstavlja zlatnu sredinu. Čini se da ih malo muči što takve žalbe ne pridonose dokazivanju nužnosti ili čak povoljnosti široj javnosti za posebne privilegije kojima teže. Grupe koje žele osvojiti slijedit će ih u svakom slučaju, a što se tiče ostalih, svaki pokušaj regrutiranja pristalica iz njihovih redova bio bi beskoristan.

Dakle, sve ove moderne stranke od posebnog interesa, bez obzira koliko se njihovi ciljevi mogli razilaziti ili koliko se žestoko borili jedni protiv drugih, tvore ujedinjenu frontu u borbi protiv liberalizma. U očima svih njih načelo liberalizma, prema kojem su ispravno shvaćeni interesi svih ljudi jednako, na dulji rok je poput crvene krpe kojom se maše pred bikom. U njihovim očima postoje nepomirljivi sukobi interesa koji se mogu riješiti samo pobjedom jedne frakcije nad drugima, u korist prve i na štetu druge. Liberalizam, tvrde ove stranke, nije ono što ih zadovoljava. On po njima također nije ništa drugo do stranački program koji nastoji ostvariti posebne interese određene skupine - buržoazije, tj. kapitalista i poduzetnika, protiv interesa svih drugih skupina.

Činjenica da je ovaj navod dio propagande marksizma čini velik dio njihovog uspjeha. Ako se doktrina o nepomirljivom sukobu interesa različitih klasa u društvu koje se temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju uzima kao suštinska dogma marksizma, onda bi se sve stranke koje su danas aktivne na europskom kontinentu morale smatrati marksističkima.

U Komunističkom manifestu, Marx još uvijek nije razlikovao kaste i klase. Tek kasnije, kad se u Londonu upoznao sa spisima zaboravljenih pamfletera dvadesetih i tridesetih godina i pod njihovim utjecajem započeo proučavanje Ricardovog sustava, shvatio je da je problem u ovom slučaju to dokazati čak i u društvu bez kasnih razlika i privilegija; nepomirljivi sukobi i dalje postoje.

Ovaj antagonizam interesa naučio je proučavajući Ricardov sustav razlikovanja triju klasa: kapitalista, vlasnika zemljišta i radnika. Ali on se nikako nije čvrsto pridržavao te razlike. Ponekad tvrdi da postoje samo dvije klase, i to bez vlasništva; drugdje razlikuje više klasa od samo tri. Međutim, ni u jednom trenutku nije Marx ili bilo tko od njegovih mnogih sljedbenika na bilo koji način pokušao definirati pojam i prirodu klase. Znakovito je da se poglavlje pod naslovom "Klase" u trećem svesku Kapitala prekida nakon nekoliko rečenica.

Da bi se dokazalo da je doktrina klasnog ratovanja istinita, moralo bi se utvrditi dvije činjenice: s jedne strane da postoji identitet interesa među pripadnicima svake klase; i, s druge strane, da ono što koristi jednoj klasi, šteti drugoj. To, međutim, nikada nije dokazano. Uistinu, to se nikada nije ni pokušalo. Upravo zato što su "klasni drugovi" svi u istoj "društvenoj situaciji", među njima ne postoji zajednički interes već konkurencija. Na primjer, radniku koji je plaćen bolje od prosjeka interes je onemogućiti konkurente koji bi njegov prihod mogli smanjiti na prosječnu razinu.

U desetljećima kad je doktrina o međunarodnoj solidarnosti proletarijata iznova i iznova proglašavana u višestrukim rezolucijama usvojenim na međunarodnim marksističkim kongresima, radnici Sjedinjenih Država i Australije postavili su najveće prepreke imigraciji. Pomoću složene mreže sitnih propisa engleski su sindikati onemogućili ulazak stranaca u njihove grane rada.

Dobro je poznato što su laburističke stranke u tom pogledu učinile u svakoj zemlji. Naravno, može se reći da se to nije trebalo dogoditi; radnici su trebali postupiti drugačije; što su učinili bilo je pogrešno. Ali ne može se poreći da je izravno poslužilo njihovim interesima - barem nakratko.

Liberalizam je pokazao da se antagonizam interesa, koji bi prema široko rasprostranjenom mišljenju trebao postojati među različitim osobama, skupinama i slojevima unutar društva utemeljenim na privatnom vlasništvu nad proizvodnim sredstvima, zapravo ne događa. Svako povećanje ukupnog kapitala apsolutno i relativno povećava prihod kapitalista i vlasnika zemljišta, kao i radnika. Što se tiče njihovih prihoda, bilo kakve promjene u različitim interesima različitih grupa i slojeva društva - poduzetnika, kapitalista, vlasnika zemljišta i radnika - događaju se zajedno i kreću se u istom smjeru u kojem prolaze kroz različite faze svojih fluktuacija; ono što varira je samo omjer njihovih udjela u društvenom proizvodu.

Interesi vlasnika zemljišta suprotstavljaju se interesima članova drugih skupina samo u jednom slučaju istinskog monopola određenog minerala. Interesi poduzetnika nikada ne mogu odstupiti od interesa potrošača. Što poduzetnik zarađuje više, to znači da je bolje u stanju predvidjeti želje potrošača.

Stranke posebnih interesa

Sukobi interesa mogu se pojaviti samo ako su ograničenja slobodnog raspolaganja vlasnicima proizvodnim sredstvima nametnuta intervencionističkom politikom vlade ili miješanjem drugih društvenih snaga naoružanih prisilnom moći. Na primjer, cijena određenog uvoznog proizvoda može se umjetno podići zaštitnom carinom ili se plaća određene skupine radnika može povećati isključujući sve konkurente za njihova radna mjesta. Čuvena obrazloženja škole slobodne trgovine, nikada opovrgnuta i zauvijek nepobitna, ne primjenjuju se na takve slučajeve.

Takve posebne privilegije mogu, naravno, koristiti određenoj grupi samo ako druge skupine nisu mogle sebi steći slične privilegije. Ali ne može se pretpostaviti da bi bilo moguće dugoročno prevariti većinu ljudi o stvarnom značaju takvih posebnih privilegija tako da će ih biti voljni tolerirati. Ipak, ako se netko potrudi upotrijebiti silu da bi primorao ljude na njihovo prihvaćanje, izazvat će nasilnu pobunu - ukratko, poremećaj mirnog tijeka društvene suradnje, čije je očuvanje u interesu svih.

Ako se problem želi riješiti stjecanjem ovih posebnih privilegija, ne izuzecima u ime samo jedne ili nekoliko osoba, grupa ili slojeva društva, nego kao opće pravilo, na primjer, pribjegavanjem uvoznih carina kako bi se zaštitila većina proizvoda prodanih na domaćem tržištu ili primjenom sličnih mjera za zabranu pristupa većini zanimanja, prednosti koje dobiva svaka određena skupina ujednačavaju se s nedostatcima koje moraju pretrpjeti, a krajnji rezultat je samo to što su svi oštećeni posljedičnim snižavanjem produktivnosti rada.

Neliberalne stranke, kako vjeruju, ne dokazuju da postoji bilo kakva solidarnost interesa unutar nacija, klasa, rasa itd. Sve što one zapravo rade jest preporučuju članovima ovih određenih skupina saveze za zajedničku borbu protiv svih ostalih skupina. Kada govore o solidarnosti interesa unutar tih skupina, one ne potvrđuju toliko činjenicu koliko iznošenje postulata. U stvarnosti, one ne govore: "Interesi su nam identični ili zajednički", već "Interesi trebaju biti identični savezu za ujedinjene akcije."

Suvremene stranke od posebnog interesa od samog početka prilično iskreno i nedvosmisleno izjavljuju da je cilj njihove politike stvaranje posebnih privilegija za određenu skupinu. Seljačke stranke teže zaštitnim tarifama i drugim prednostima (npr. subvencijama) za poljoprivrednike; stranke državnih službenika imaju za cilj osigurati privilegije birokratima; regionalne stranke posvećene su stjecanju posebnih prednosti za stanovnike određene regije. Sve ove stranke očito ne traže ništa osim prednosti jedne grupe u društvu, bez obzira na cijelo društvo ili na sve ostale skupine, koliko god one mogle olakšati svoj postupak izjavljujući da dobrobit cijelog društva može biti postignuto samo unaprjeđenjem interesa poljoprivrede, državne službe itd.

Zaista, njihova ekskluzivna briga za samo jedan segment društva i njihovi napori i nastojanja samo u njegovo ime postaju sve očitiji i ciničniji kako vrijeme prolazi. Kad su suvremeni neliberalni pokreti još bili u povojima, morali su biti pažljiviji u pogledu takvih pitanja jer je generacija koja je bila uzgajana na liberalnoj filozofiji naučila gledati neprikriveno zagovaranje posebnih interesa različitih skupina kao antisocijalno.

Stoga su stranke posebnog interesa dužne biti oprezne. Govoreći o ovoj najvažnijoj točki u svojim nastojanjima, moraju pribjeći dvosmislenim izrazima čiji je cilj prikriti pravo stanje stvari. Protekcionističke stranke su najbolji primjer takve vrste izjednačavanja. Kad udruge proizvođača zagovaraju zaštitne carine, čelnici stranaka uglavnom vode računa da ne spominju da interesi pojedinih skupina, a često čak i pojedinačni interesi, nikako nisu identični i skladni.

Tkalačka radnja je oštećena carinama za strojeve te će se nadati u očekivanju da će tekstilne carine biti dovoljno visoke da joj nadoknade gubitak koji trpi zbog ostalih carina. Zemljoradnik koji uzgaja stočnu hranu zahtijeva carinu na stočnu hranu, čemu se stočari suprotstavljaju; vinogradar zahtijeva carinu na vino, što je jednako nepovoljno za poljoprivrednika koji ne uzgaja vinograd kao i gradskog potrošača. Ipak, protekcionisti se pojavljuju kao jedinstvena stranka ujedinjena iza zajedničkog programa. To je moguće samo bacanjem vela nejasnoće oko istine.

Svaki pokušaj osnivanja stranke posebnih interesa na temelju jednakog raspoređivanja privilegija većine stanovništva bio bi krajnje besmislen. Povlastica koja se pripisuje većini prestaje biti takva. U pretežno poljoprivrednoj zemlji koja izvozi poljoprivredne proizvode, agrarna stranka koja radi za posebne usluge poljoprivrednicima dugoročno bi bila nemoguća. Što treba zahtijevati? Zaštitne tarife ne bi mogle koristiti onim poljoprivrednicima koji moraju izvoziti; a subvencije se nisu mogle isplatiti većini proizvođača jer ih manjina nije mogla osigurati.

Manjina, s druge strane, koja zahtijeva privilegije za sebe, mora potaknuti iluziju da iza toga stoje velike mase. Kad agrarne stranke u industrijskim zemljama iznesu svoje zahtjeve, oni uključuju ono što nazivaju "poljoprivredno stanovništvo" - radnike bez zemlje, kućne radnike i vlasnike malih parcela koji nemaju interes za zaštitnu carinu za poljoprivredne proizvode. Kad radničke stranke postave neki zahtjev u ime skupine radnika, one uvijek govore o velikoj masi radnog naroda, a prešućuju činjenicu da interesi sindikalista koji su zaposleni u različitim granama proizvodnje nisu identični, već, naprotiv, zapravo neprijateljski, i da čak i unutar pojedinih industrija postoji oštar sukob interesa.

To je jedna od dvije temeljne slabosti svih stranaka koje ciljaju privilegije u ime posebnih interesa. S jedne strane, one su dužne osloniti se samo na malu skupinu jer privilegije prestaju biti privilegije kada su dodijeljene većini; ali, s druge strane, mogu samo realizirati svoje zahtjeve kao prvaci i predstavnici većine. Činjenica da su mnoge stranke u različitim zemljama ponekad uspjele prevladati ove poteškoće u vođenju svoje propagande i uspjele su uvući svaki društveni sloj ili skupinu u uvjerenju da njihovi članovi mogu očekivati ​​posebne prednosti od trijumfa te stranke govori samo o diplomatskoj i taktičkoj vještini njenog vodstva te političkoj nezrelosti glasačkih masa. To nikako ne dokazuje da je stvarno rješenje problema  moguće na taj način.

Naravno, stanovnicima gradova mogu istovremeno obećati jeftiniji kruh, a poljoprivrednicima veće cijene žita, ali oba obećanja je nemoguće održati u isto vrijeme. Lako je obećati jednoj skupini da će podržati povećanje određenih državnih rashoda bez odgovarajućeg smanjenja ostalih državnih izdataka, a istodobno će drugoj grupi pružiti mogućnost smanjenja poreza; ali oba ova obećanja se ne mogu istovremeno održati. Tehnika ovih stranaka temelji se na podjeli društva na proizvođače i potrošače. One se također ne koriste uobičajenim hipostazama države u pitanjima fiskalne politike koja im omogućava da se zalažu za nove izdatke koji će se plaćati iz javne riznice, a da se njihova posebna briga ne svodi na to kako će se ti troškovi podmiriti i istovremeno se žaliti na veliki teret poreza.

Drugi osnovni nedostatak ovih stranaka je taj što su zahtjevi koje postavljaju za svaku pojedinu skupinu neograničeni. U njihovim očima postoji samo jedno ograničenje količine koju treba zahtijevati: otpor koji pruža druga strana. To je u potpunosti u skladu s njihovim karakterom stranaka koje teže privilegijima u ime posebnih interesa. Pa ipak, stranke koje ne slijede nijedan određeni program, ali dolaze u sukob u potrazi za neograničenim željama za povlasticama u ime nekih i pravnim invaliditetom za druge, moraju dovesti do uništenja svakog političkog sustava. Ljudi su to sve jasnije prepoznavali i počeli govoriti o krizi moderne države i krizi parlamentarnog sustava. U stvarnosti, riječ je o krizi ideologija modernih stranaka od posebnog interesa.

Radničke stranke i marksizam

Sve neliberalne stranke ne žele ništa drugo nego osigurati posebne naklonosti za svoje članove, potpuno zanemarujući rezultirajući raspad čitave strukture društva. Ne mogu ni na trenutak izdržati kritike koje liberalizam postavlja u svoje ciljeve. Ne mogu poreći da su njihovi zahtjevi podvrgnuti testu logičkog nadzora i da njihova aktivnost, u posljednjoj analizi, ima antisocijalne i destruktivne učinke, da se čak i na najizravnijem ispitivanju mora pokazati da je nemoguće da bilo koji društveni poredak proizlazi iz poslova stranaka od posebnog interesa koje kontinuirano djeluju jedne protiv drugih. Da budemo sigurni, očiglednost ovih činjenica nije mogla naštetiti strankama od posebnog interesa u očima onih koji nemaju sposobnost gledanja izvan neposredne sadašnjosti. Velika masa ljudi ne pita što će se dogoditi prekosutra ili kasnije. Oni misle na današnji dan, a najdalje na sljedeći dan. Oni ne pitaju što bi uslijedilo ako bi sve skupine, u okviru svojih posebnih interesa, pokazale istu zabrinutost za opću dobrobit.

Nadaju se da će uspjeti ne samo u realizaciji vlastitih zahtjeva, već i u pobijanju zahtjeva drugih. Malobrojnima koji primjenjuju više standarde na aktivnosti političkih stranaka koji zahtijevaju da se čak iu političkoj akciji slijedi Kantov kategorički imperativ kao univerzalni zakon, tj. tako da nikakva proturječnost ne proizlazi iz pokušaja da vašu akciju shvatite kao zakon kojeg se treba univerzalno pridržavati, ideologija stranaka od posebnog interesa sigurno nema što ponuditi.

Socijalizam je stekao značajnu prednost iz ovog logičkog nedostatka položaja koji su prihvatile stranke posebnih interesa. Za mnoge koji nisu u stanju shvatiti veliki ideal liberalizma, ali koji prebistro razmišljaju da bi udovoljili zahtjevima privilegiranog postupanja u ime određenih skupina, princip socijalizma dobio je poseban značaj. Ideja socijalističkog društva - kojoj ne možemo, usprkos nužno urođenim nedostacima, o kojima smo već detaljno razgovarali, poreći određenu veličinu koncepcije - poslužila je za prikrivanje i istodobno ukazivanje na slabosti stava koji su zauzele stranke posebnih interesa. To je imalo za posljedicu preusmjeravanje pozornosti kritičara s aktivnosti stranke na veliki problem koji je, bez obzira na to što itko misli, uopće bio zaslužan za ozbiljno i iscrpno razmatranje.

Tijekom posljednjih stotinu godina socijalistički je ideal, u ovom ili onom obliku, našao pristaše među mnogim iskrenim i poštenim ljudima. Velik broj ljudi prihvatio ga je s oduševljenjem. Bio je zvijezda vodilja uglednih državnika. Postigao je dominantan položaj na sveučilištima i poslužio kao izvor inspiracije mladima. To je toliko ispunilo misli i nahranilo emocije u prošlosti i sadašnje generacije da će povijest jednog dana sasvim opravdano okarakterizirati našu eru kao doba socijalizma. U posljednjim desetljećima ljudi su u svim zemljama učinili koliko su mogli kako bi socijalistički ideal postao stvarnost nacionalizacijom poduzeća te usvajanjem mjera namijenjenih vođenju planske ekonomije. Nedostaci nužno uključeni u socijalističko upravljanje - njegovi nepovoljni učinci na produktivnost ljudskog rada i nemogućnost ekonomskog izračuna cijena - svugdje su doveli ova nastojanja do točke kad gotovo svaki korak dalje u smjeru socijalizma prijeti prejakim oštećenjem opskrbe šireg stanovništva.

Iz puke nužnosti moralo se zaustaviti na putu ka socijalizmu; a socijalistički ideal - čak i uz očuvanje svoje ideološke uzlaznosti - postao je u praktičnoj politici samo ogrtač za radničke stranke u svojoj težnji za povlasticama.

To bi se moglo pokazati da vrijedi za svaku od mnogih socijalističkih stranaka, poput, na primjer, raznih frakcija među kršćanskim socijalistima. Predlažemo, međutim, našu raspravu ograničiti na slučaj marksističkih socijalista, koji su nesumnjivo bili i jesu i dalje najvažnija socijalistička stranka.

Marx je odbacio sve one mjere u ime određenih grupa i slojeva društva koje zahtijevaju stranke posebnih interesa. On nije osporio valjanost liberalne argumentacije da ishod takvih djela miješanja može biti samo opće smanjenje produktivnosti rada. Kad je razmišljao, pisao i govorio dosljedno, uvijek je zauzimao stav da je svaki pokušaj intervencije od strane vlasti ili drugih društvenih organa naoružanih istom prisilnom moći besmislen jer ne donosi rezultat koji su tražili njegovi zagovornici, već umjesto toga smanjuje njihove mogućnosti. Želio je organizirati radnike zbog sukoba koji bi doveo do uspostavljanja socijalizma, ali ne i za postizanje određenih posebnih privilegija u društvu koje se još uvijek temelji na privatnom vlasništvu nad proizvodnim sredstvima. Želio je socijalističku laburističku stranku, ali ne, kako je rekao, "sitno-buržoasku" stranku koja ima za cilj samo pojedine reforme radnog zakonodavstva.

Mislio je da će radnici, koje su autori pod njegovim intelektualnim utjecajem organizirali u "socijalističke" stranke, biti zadovoljni u miru promatrajući evoluciju kapitalističkog sustava prema doktrini, kako ne bi odgađali dan kada će biti u potpunosti zreli za eksproprijaciju eksproprijatora i "pretvoriti se u" socijalizam. Nije pomislio da će radničke stranke biti baš kao i druge stranke posebnih interesa koje su istodobno izvirale na sve strane. One priznaju da je socijalistički program u načelu ispravan, ali u praktičnoj politici bave se samo neposrednim ciljem osvajanja posebnih privilegija za svoje članove i glasače. Marksistička teorija solidarnosti interesa svih radnika, koju je Marx razvio s posve drugim političkim ciljevima, pružila je izvrsnu uslugu u vještom prikrivanju činjenice da troškove političkih pobjeda koje su ostvarile neke skupine radnika moraju snositi ostale skupine radnika; to jest da se na polju navodno "proradničkih" zakona, kao i u sindikalnim borbama, interesi proletera nikako međusobno ne podudaraju.

Što može liberalizam učiniti?

U tom pogledu, marksistička doktrina obavljala je istu službu za stranku koja je zagovarala posebne interese radnika kao što je to učinjeno za njemačke centriste i druge stranke koje apeliraju na religiju; za nacionalističke stranke, apelom na nacionalnu solidarnost; za agrarne stranke, tvrdeći da su interesi različitih skupina poljoprivrednih proizvođača identični; a za protekcionističke stranke doktrinom o potrebi sveobuhvatne tarife za zaštitu nacionalnog rada. Što su više socijaldemokratske stranke rasle, to je jači postajao utjecaj sindikata unutar njih i to su više postajale udruženja sindikata koji su sve vidjeli sa stajališta zatvorene trgovine i povećanja plaća.

Liberalizam nema ništa zajedničko s bilo kojom od ovih stranaka. Stoji na sasvim suprotnom polu od svih njih. Ne obećava posebne usluge nikome. Od svakoga traži da žrtvuje vlastite privilegije u ime očuvanja društva. Ove su žrtve - ili točnije, odricanje od ranije dostizanih prednosti - zasigurno samo privremene; brzo se isplaćuju u većim i trajnijim dobicima. Ipak, za sada su to žrtve.

Zbog toga se liberalizam od samog početka nalazi u nezahvalnom položaju u konkurenciji stranaka. Neliberalni kandidat obećava posebne privilegije svakoj određenoj skupini birača: veće cijene proizvođačima i niže cijene potrošačima; veće plaće nositeljima javnih funkcija i niže poreze poreznim obveznicima. Spreman je pristati na sve željene izdatke po cijenu javne riznice ili bogatih. Nijedna skupina nije premala da se ne bi tražila njena naklonost darivanjem iz džepa "opće javnosti".

Liberalni kandidat može samo glasačima reći da je potraga za takvim posebnim uslugama antisocijalna.


Novo na Liberalu

Ljudska prava

PIŠE: LIZ WOLFE

Stanovnici Hong Konga žele sačuvati ono što imaju: bogatu metropolu koja njeguje zapadne vrijednosti

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Još malo o turističkoj sezoni: Kako stojimo u usporedbi s drugim zemljama?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Medijska hajka bila je posve neopravdana: Iza nas je još jedna rekordna turistička sezona

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dvije američke općine više ne postoje: Stanovništvo nije htjelo plaćati lokalne namete pa su se samoukinuli

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novo istraživanje: Uzroci rasta ekonomske nejednakosti u SAD-u i Rusiji

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Raspudić kao gubitnik koji traži opravdanje za poraz u suđenju i organizatoru

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

HSLS-ov doprinos kampanji ʼDa se bolje razumijemoʼ: Hrebak majstorski spustio Pupovcu i Škori

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ribićeva rulja se okrenula protiv njega: Tko je to mogao predvidjeti?

Ekonomija

PIŠE: HENRY HAZLITT

Henry Hazlitt (1894-1993) bio je novinar i kolumnist koji je pisao o ekonomiji za New York Times, Wall Street Journal, Newsweek i druge poznate novine i časopise. Autor je knjige 'Economics In One Lesson' (1946).

Henry Hazlitt: Abeceda tržišne ekonomije

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rezultat Švedske na PISA testu ruši rasističke mitove i argumente protiv vaučerizacije u isto vrijeme

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Indeks fleksibilnosti zapošljavanja: Danska bolja od SAD-a, Hrvatska pri samom dnu

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dobra vijest: Hrvati su među najboljim govornicima stranog engleskog jezika u svijetu

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: