Svijet je ujedinjen u osudi požara u Amazoniji. Ovih dana na Twitteru #PrayForAmazonas je najpopularniji hashtag. Hollywoodske zvijezde objavljuju lažne fotografije (koje često nisu ni snimljene u Brazilu) i iskazuju svoju tugu zbog spaljene prašume. Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro trenutno je najozloglašenija osoba na planetu. Svi su bijesni, a ekološka svijest, čini se, nikada nije bila viša. Objavljuju se žalopojke na temu što će biti s nama ako Amazonija nestane, prašume su odjednom postale najsvetije mjesto za ljudsku civilizaciju.

Realno, svatko iole normalan će se složiti da je briga za okoliš iznimno bitna, da požari nikada nisu pozitivna pojava već vrlo destruktivna. Nitko se normalan ne veseli požarima čak ni kada nema ljudskih žrtava niti materijalne štete. I priroda je ta koja trpi štetu, a ekosustav je iznimno bitan za cijeli život na planetu, pa i za nas.

Ali stavimo stvari u perspektivu. Amazonska tropska prašuma prostire se na površini od 7 milijuna četvornih kilometara. Za usporedbu, površina Europske unije je 4,5 milijuna četvornih kilometara, a cijele Europe 10,2 milijuna. Amazonska prašuma se prostire na području 9 južnoameričkih država, ali najveći dio (60%) je na području Brazila. Otprilike pola požara koji se vide iz satelita nisu na području Brazila nego u Paragvaju, Boliviji i Peruu.

Koliko je područje zahvaćeno požarima? To još nije objavljeno, ali zanimljivo bi bilo znati o kolikom se točno stradavanju prašume radi, pogotovo ako nam je stalo do prašume. NASA je na svojoj stranici objavila da se požari obično povećavaju u ljetnim mjesecima, da su mnogi od njih izazvani nenamjerno (poljoprivrednici pale korov i vatra izmakne kontroli). Njihovi podaci pokazuju da je više požara bilo u kolovozu 2016. godine nego sada, a u prošlom desetljeću je također bilo više požara na godišnjoj razini nego ove godine.

Zašto onda nitko nije podizao frku oko toga prethodnih godina? Nije bilo zgražanja, tuge, osude ljudskog roda, ničega. Sjećate li se vijesti o požarima u Amazoniji?

Iako je pohvalno što smo konačno postali ekološki osviješteni pa sada marimo za prašume koje nam do ove godine očito nisu značile puno, treba uzeti neke stvari u obzir. Ove godine Brazil je dobio novog predsjednika, Jaira Bolsonara, koji je obećao preokrenuti dosadašnje politike, pogotovo one koje se tiču ekonomije. Otkazao je državnu pomoć tisućama ekoloških i drugih lijevih udruga, smanjio državnu potrošnju i deregulirao gospodarstvo. To su stvari koje je najavio da će učiniti još za vrijeme kampanje.

Znam, Bolsonaro je loš u mnogim društvenim pitanjima i svatko normalan mora osuditi neke njegove izjave (više o tome ovdje), ali u ovom konkretnom slučaju, koliko god znam da ću sad opet biti optužen za fašizam ili obranu fašizma - mislim da je Bolsonaro u pravu. Znam, sad sam fašist, kriptofašist, klerofašist i sve ostalo. Ništa novo.

Bolsonaru najviše predbacuju što je omogućio lakše spaljivanje i krčenje prašume. Nevladine organizacije su se digle na noge, što je pohvalno jer prašume su se ilegalno palile i proteklih godina i desetljeća pa su iste te udruge šutjele. Alarmirani su svjetski mediji i po nekoj prvoj logici Bolsonaro je kriv što je deregulirao gospodarstvo i time pospješio uništavanje prašume.

Tako to izgleda kad gledate iz udobnog stana ili kuće u SAD-u ili Europi. Ali Brazil je siromašna država. Brazil ima BDP per capita (prilagođen kupovnoj moći) upola manji od Hrvatske i 35 posto manji od Bugarske, najsiromašnije članice EU. Dakle, Brazil je u odnosu na nas iznimno siromašan. Proteklih 12 godina državu su vodili socijalisti i potpuno su je uništili politikama državne potrošnje, nepovoljnog zaduživanja, tiskanja novca i previsokih poreza. Brazil je donedavno imao najvišu prosječnu carinu na uvoz u svijetu, višu i od Kine i od Venezuele.

To objašnjava zašto je stanovništvo, koje je inače pretežno liberalno (prema zadnjim anketama preko 50% stanovništva Brazila podupire istospolni brak) izabralo anti-gej konzervativca za predsjednika. Građanima je dosta siromaštva i žele promjenu u ekonomskoj politici, a Bolsonaro im je to obećao.

Skoro polovina brazilske površine otpada na prašumu. Bogatim i sitim Europljanima ne može biti jasno kako to da netko u Brazilu vidi veći prioritet u obradivoj poljoprivrednoj zemlji i iskorištavanju prirodnih resursa nego u netaknutoj tropskoj prašumi. Kad su ljudi gladni, onda im ekologija nije prva stvar na pameti.

Ekologija postaje problem tek onda kad je čovjek sit i kad ima sve što mu je potrebno. Onda se pita što je s pčelama, biljkama, zmijama, pticama - kako je njima, žive li dobro, kako im možemo pomoći... I to je lijepo, to je pohvalno, ja to razumijem i podupirem. Trebamo razmišljati o okolišu. Ali moramo shvatiti i one države koje još nisu ni približno razvijene poput nas. One se moraju nekako razviti, a to neće postići ako ne budu iskorištavale ono što imaju u gospodarske svrhe.

Naravno, to ne znači da se cijelu Amazoniju treba iskrčiti, ali dio prašume će prije ili kasnije sigurno biti obrađen tako da služi ljudima. Šume se mogu obnavljati, na zgarištu nije praznina gdje više neće biti ništa - nikakve prirode, već će se uzgajati nove sadnice, pašnjaci i nove, drugačije šume. To je jedna od mogućnosti. I ne, nema veze ni s kakvim sudnjim danom koji se u zadnje vrijeme sve češće spominje.

Katastrofičari će me sada optužiti da sam poricatelj klimatskih promjena, što je njihova redovita reakcija na ovakve tekstove. Oni su poput sekte, to čak nije ni religija jer religije danas imaju barem nekakav prostor koji daju za kritiku svoje dogme, a neke su u stanju i da mijenjaju samu dogmu s vremenom. Klimatski katastrofičari to ne mogu.

To su ljudi koji su duboko razočarani u ljudski rod, čak bih rekao da mrze čovjeka iz dna duše. Za njih je čovjek nametnik, štetočina na ovom planetu. Ne pobijam činjenicu da čovjek svojim djelovanjem čini i mnoge stvari koje jesu štetne za planet i druga živa bića na njemu, ali čovjek također svojim djelovanjem čini i mnoge odlične stvari za okoliš. Katastrofičari taj drugi dio priče ne vide. Oni vide čovjeka koji pali i ruši stabla, ali ne vide čovjeka koji sadi nova. Takvi ljudi će teško prihvatiti bilo kakvu pozitivnu informaciju, a svakodnevne najave smaka svijeta kojima nas bombardiraju u medijima, zapravo su njihovi mokri snovi.

Svaka osoba, koja ukaže na nelogičnosti u njihovim zaključcima i inzistiranju na sudnjem danu koji "samo što nije stigao", bit će automatski optužena da je anti-znanstvena i poricatelj klimatskih promjena. Ne vjerujem da ima mnogo ljudi danas koji ozbiljno poriču klimatske promjene, doduše ja ne znam niti za jednog takvog čovjeka.

Kada pogledate tko su zapravo oni koje ekološki aktivisti i novinari optužuju za poricanje klimatskih promjena, vidjet ćete da je riječ uglavnom o znanstvenicima koji su se usudili ne poricati klimatske promjene, već propitkivati zaključke katastrofičara te su ih u pravilu uspjeli znanstveno pobiti. Najgore je što ljudi koji ne mogu prihvatiti znanstvene činjenice ako one ne idu u korist njihovoj ekstremističkoj i svemirskoj pretpostavci, pokušavaju ugušiti debatu najglupljim etiketama - i pritom zloupotrebljavaju termin "znanost", budući da su upravo oni pravi poricatelji znanstvenih činjenica.

Osobno nikada nisam poricao da su klimatske promjene stvarnost, to možete provjeriti na ovim stranicama. Štoviše, slažem se da su one najveći izazov ljudskoj civilizaciji u ovom stoljeću. Ne negiram niti činjenicu da čovjek svojim djelovanjem utječe na klimu i da to treba mijenjati. Ono u čemu se ne slažem s katastrofičarima, to su njihova rješenja ovom problemu, u kojima vidim stvaranje većih problema od prvotnog, onog koji treba riješiti.

Dakle, njihova rješenja su u pravilu blokiranje slobodne trgovine (što smo vidjeli po Macronovoj prijetnji Bolsonaru), masivna javna potrošnja i redistribucija bogatstva prema ekonomski neisplativim rješenjima što može dovesti do ozbiljnog siromaštva na cijelom planetu, zabrane i drugi autoritarni pristupi. A da bi to ostvarili - jer većina nije sklona prihvatiti tako autoritarne metode - oni moraju proizvesti u svijetu vanredno stanje, veliku uzbunu na razini svjetskog rata (što i sami spominju sve češće). Dakle, prvo uvjeri ljude da su u neposrednoj životnoj opasnosti pa će onda pristati na sve što ponudiš.

Pritom se koriste dezinformiranjem i manipuliranjem informacijama. Kada neku poluinformaciju servirate javnosti kao potpunu i kada je proširite i ponovite više puta, ona postaje u očima javnosti općeprihvaćena činjenica. Ako imaš još i rulju koja je spremna reagirati na svakoga tko postavi neko logično pitanje, tako što će ga napasti i etiketirati kao nazadnog, antiznanstvenog protivnika civilizacije, onda je to pobjednička formula. Ali samo ako prethodno uspiješ uvjeriti većinu u dobre namjere i motive svojih ideja. A to nisam siguran da klimatski katastrofičari postižu, više zbunjuju javnost.

Čak bih toliko histeriziranje i paničarenje shvatio kao nastojanja da se senzibilizira javnost za jako bitnu temu kao što je ekologija, kad se oni pritom ne bi koristili očitim podmetanjem, manipuliranjem i dezinformacijama.

To me podsjeća na djelovanje crkve, odnosno crkava i sekti, u srednjem vijeku i prije njega, kada je bilo normalno da se svatko tko postavi logično pitanje ili propitkuje većinsku dogmu, optuži kao heretik i onda ga rulja javno kamenuje ili zapali. Tako će izgledati nakon što ja objavim ovaj tekst. Sumnjam u njihove dogme, ne prihvaćam tezu da srljamo u propast, vidim opravdanost u krčenju prašuma u Brazilu - heretik!

Ali, s druge strane, drago mi je što smo se ove godine toliko senzibilizirali po pitanju prašuma. Trebao je doći desničar na vlast da bi ljudi počeli mariti za okoliš, slično kao što su svi odjednom postali zabrinuti za okoliš kad je Donald Trump došao na vlast u SAD-u. Možda nam treba više tih desničara na vlasti pa će ekološka svijest biti na još većoj razini. Kad bi svatko tko koristi hashtag #PrayForAmazonas ili na bilo koji drugi način iskazuje svoju srdžbu na društvenim mrežama posadio samo jedno stablo u životu, šume ne bi bile problem sljedećih 100 godina.