Hrvati su previše emotivna bića. Samo kod nas još ovakva patetika može proći.

21.5.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Spuštanje zastava na pola koplja i paljenje svijeća zbog gašenja jedne firme koja je desetljećima trošila tuđi novac govori dosta o razini opće pismenosti.
PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hrvati su previše emotivna bića. Samo kod nas još ovakva patetika može proći.

Spuštanje zastava na pola koplja i paljenje svijeća zbog gašenja jedne firme koja je desetljećima trošila tuđi novac govori dosta o razini opće pismenosti.
PIŠE Mario Nakić

Hrvatski narod pripada Balkanu i široj skupini južnoeuropskih naroda koje krasi jedna zajednička karakteristika - previše su emotivni. Naravno, emocije same po sebi nisu ništa loše i one su dio svakog čovjeka. Da nemamo emocija, bili bismo roboti, a nismo roboti. Svatko od nas ponekad reagira previše emotivno, to je ono kad nakon određene akcije čovjek razmisli pa shvati da je trebao drugačije.

Ali južnoeuropski narodi su posebno emotivni, u što Hrvati definitivno spadaju. Kod nas emocije lako prevladaju nad razumom, o čemu je pisala na ovom portalu lani kolegica Silvia Vidović u tekstu naslovljenom "Emotivnost - hrvatski brand ili najslabija točka?".

Simpatično je kad se naša pretjerana emotivnosti iskaže općom euforijom zbog nogometa ili sličnih nacionalnih uspjeha na sportskom planu, ali ista ta emotivnost nas kolektivno koči na ekonomskom planu; ne dozvoljava nam da stvari sagledamo racionalno, zdravorazumski, već zbog emocija ih vidimo izobličene i često donosimo pogrešne odluke i prosudbe.

Dobar dio medija koristi tu balkansku emotivnost u Hrvata pa još više produbljuje ekonomsku nepismenost, a o političarima da i ne govorim. Za njih je to kao el dorado. Teško biste u Švedskoj ili Danskoj mogli skupljati političke poene ili klikove na srcedrapajućim patetičnim tekstovima o propasti jedne firme koja je desetljećima živjela na račun države. Kod nas je to surova realnost.

Dio medija je ovih dana objavljivao takve stvari o Uljaniku, pri čemu prednjači RTL televizija. Vrhunac patetike je njihov tekst o pismu kćeri jednog sada već bivšeg radnika Uljanika, koja kaže: "Tata, ostavio si sebe u Uljaniku, a ostao bez ičega". Stvarno srcedrapajući naslov. Ali sagledajmo to malo realnije.



Nitko nije rođen da doživotno radi u jednom određenom poduzeću, pogotovo ako ono nije njegovo. Samo zato što ste trenutno zaposleni u nekoj firmi, ne znači da ste predodređeni za taj posao do mirovine. Radnik kada izgubi ili ostavi jedno radno mjesto, on nije ništa "izgubio" jer za svoj je posao bio plaćen. Primao je plaću. I nije "sebe ostavio tamo" samo zato što je firma propala. Ako je tamo zaista radio nešto korisno, onda vjerojatno zna nešto raditi, znači ima vještine, pa će se lako zaposliti negdje drugdje.

To vam je tako, firme se osnivaju, propadaju, osnivaju se nove; radnici se zapošljavaju, gube radna mjesta, pronalaze posao drugdje. Sve je to sasvim normalno i nema nikakvog razloga za patetiku. Tko je cvilio nad onih 200.000 radnika koji su u razdoblju od 2009. do 2012. ostali bez posla? Po čemu su radnici Uljanika posebni? Ah da, njihova firma je svo to vrijeme bila "pretplaćena" na javni novac, na novac drugih poreznih obveznika.

To je kao da imate, recimo, četvero djece, ali jedno od njih je s posebnim potrebama. Pa ćete mu posvetiti više pažnje i na to ćete naučiti ostalu djecu. Kako budu rasla, od svoje ćete djece očekivati da usvajaju neke stvari i da postaju što samostalnija, ali uvijek ćete posebnu pažnju posvećivati onom jednom.

Samo što Uljanik nije firma s posebnim potrebama niti su njeni radnici retardirani da trebaju posebnu pomoć u odnosu na sve ostale porezne obveznike u ovoj zemlji. Stoga nema ama baš nikakvog razloga za ovakve scene. Hrvatska bi trebala slaviti propast Uljanika, taj bi datum trebao biti proglašen nacionalnim praznikom jer smo tog dana prestali bubati ogroman novac u jednu ogromnu vreću bez dna. Nažalost, nismo to prestali činiti zahvaljujući tome što su naši političari konačno shvatili da to nije dobar poslovni model, već zato što tako jednostavno više nije išlo i zato što smo, hvala Bogu, dio EU pa i iznad "popa ima pop" koji je rekao - dosta, drugovi.

Eto, recite to djeci, nemojte im pričati bajke o posebnoj industriji i radnicima s posebnim potrebama za koje bismo svi valjda trebali doživotno brinuti.



Novo na Liberalu

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dvije američke općine više ne postoje: Stanovništvo nije htjelo plaćati lokalne namete pa su se samoukinuli

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novo istraživanje: Uzroci rasta ekonomske nejednakosti u SAD-u i Rusiji

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Raspudić kao gubitnik koji traži opravdanje za poraz u suđenju i organizatoru

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

HSLS-ov doprinos kampanji ʼDa se bolje razumijemoʼ: Hrebak majstorski spustio Pupovcu i Škori

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Ribićeva rulja se okrenula protiv njega: Tko je to mogao predvidjeti?

Ekonomija

PIŠE: HENRY HAZLITT

Henry Hazlitt (1894-1993) bio je novinar i kolumnist koji je pisao o ekonomiji za New York Times, Wall Street Journal, Newsweek i druge poznate novine i časopise. Autor je knjige 'Economics In One Lesson' (1946).

Henry Hazlitt: Abeceda tržišne ekonomije

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Rezultat Švedske na PISA testu ruši rasističke mitove i argumente protiv vaučerizacije u isto vrijeme

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Indeks fleksibilnosti zapošljavanja: Danska bolja od SAD-a, Hrvatska pri samom dnu

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Dobra vijest: Hrvati su među najboljim govornicima stranog engleskog jezika u svijetu

Ljudska prava

PIŠE: MILTON FRIEDMAN

Milton Friedman 1972.: Zašto rat protiv droge ne može uspjeti

Ljudska prava

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Policija ima način da dokaže svoju humanost: Uvedite obavezne kamere na uniformama!

Zanimljivosti

PIŠE: DAMIR OMERBEGOVIĆ

ʼTi si fašist!ʼ - ovakve optužbe nisu ništa novo, evo što se krije iza njih...

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: