Propast politike ʼdobrih namjeraʼ: Neimaština i očaj u Venezueli kao u ratnim zonama

21.7.2019.
ČITATELJI OCIJENILI
5

Od nacionalizacije gospodarskih divova i ulaganja u masivne socijalne programe do redova za kruh i života u konstantnom strahu razlika je samo u nekoliko godina.
PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Propast politike ʼdobrih namjeraʼ: Neimaština i očaj u Venezueli kao u ratnim zonama

Od nacionalizacije gospodarskih divova i ulaganja u masivne socijalne programe do redova za kruh i života u konstantnom strahu razlika je samo u nekoliko godina.
PIŠE Branimir Perković

Ekonomska, zdravstvena, politička i humanitarna kriza u Venezueli ne jenjava. Dok su ekonomski pokazatelji mnogima apstraktni i baš ne znače puno, iako se iza njih kriju stvarni učinci na društvo i ljude, raspad Venezuele je toliko katastrofalan i traje toliko dugo da se u stvarnom vremenu mogu pratiti posljedice pada apstraktnih ekonomskih pokazatelja kao što je BDP po stanovniku.

I dok su do relativno nedavno mnogi hvalili socijalističke reforme uvedene pod vodstvom predsjednika Huga Chaveza i njegove Ujedinjene socijalističke stranke Venezuele, posebno lijevi političari iz SAD-a i EU kao što su kandidat za američkog predsjednika Bernie Sanders (2011. je na svojoj službenoj stranici prenio tekst u kojem autor tvrdi da je vjerojatnije da će se američki san ostvariti u Venezueli nego SAD-u, kasnije se od toga ogradio), vođa britanskih laburista Jeremy Corbyn (čak je telefonski sudjelovao u jednoj od Madurovih maratonskih televizijskih emisija), stranke kao ljevičarski Podemos u Španjolskoj i Siriza u Grčkoj (s tim da je Podemos povukao podršku, ali ne i Siriza), društveni aktivisti kao Michael Moore i mnoge poznate osobe iz Hollywooda, pa čak i neki ekonomisti poput nobelovca Josepha Stiglitza (tvrdio da relativno visoka inflacija ne mora biti štetna za gospodarstvo i da Središnja banka ne treba imati "preveliku" moć što je i implementirano u Venezueli kada je Chavez ukinu njenu autonomiju još 2007.).

Rezultati svih tih hvaljenih politika su se pokazali kao katastrofalni. Godine 2017. glad je postala toliko raširena da je 75% stanovništva izgubilo u prosjeku 8 kg, što je popularno nazvano "Maduro dijeta" po trenutnom predsjedniku Venezuele. Prošle godine Venezuela je imala 81,4 ubojstva na 100.000 ljudi što je čini trećom najnasilnijom državom na svijetu. Iste godine je Transparency International izvijestio da je Venezuela među trinaest najkorumpiranijih država na svijetu, a UN je 2019. izvijestio da 94% stanovništva Venezuele živi u siromaštvu. Čak 3,4 milijuna ljudi (više od 10% ukupne populacije) je emigriralo u okolne zemlje, primarno Kolumbiju i Čile, ali i Peru, Brazil i ostale. Stanje u zdravstvu je toliko loše da je država još 2010. prestala objavljivati zdravstvene statistike, ali zadnji podaci pokazuju da se 50% operacijskih dvorana ne koriste zbog manjka materijala, 9 od 10 bolnica je imalo samo 7% potrebnih sredstava za liječenje, a povećala se i stopa smrtnosti novorođenčadi i trudnica.

Raspad zdravstva je omogućio i povratak mnogih bolesti pa je tako broj slučajeva malarije narastao s 36.000 oboljelih u 2009. na 414.000 u 2017. godini.

Iako danas sami režim tvrdi da su za sve krivi SAD i CIA, a najtvrdokorniji socijalisti na Zapadu slijede tu mantru, iako su se mnogi koji su nekada podržavali Venezuelanski put u socijalizam distancirali od svega, činjenica je da država propada u svakom smislu. Nisu pomogli ni brojne milijarde dolara kredita iz Rusije i Kine koje su polako preuzele i državne naftne kompanije te trenutno imaju velike financijske i geopolitičke interese da se socijalistički režim održi.

Rast popularnosti venezuelanskog socijalizma je omogućio primarno rast cijene sirove nafte početkom stoljeća, resursa o kojem ovisi gospodarstvo Venezuele. Uslijed velikog rasta cijene, socijalističke vlasti Venezuele uvode programe nacionalizacije naftnih bušotina i redistribucije prihoda od izvoza na razne socijalne programe, socijalističke društvene kolektive, širenje birokratsko-političkog aparata i općenito kupnju političke podrške. U tom procesu je uništen svaki segment gospodarstva osim naftne industrije koja nakon određenog vremena zbog nacionalizacije postaje sve manje produktivna.

Naime, većina tehničara i inženjera koji su radili na naftnim bušotinama su bili zaposlenici stranih naftnih kompanija i stranci, a oni nacionalizacijom bivaju protjerani zajedno s naftnim kompanijama. Sve se stvari tijekom vremena raspadaju i treba ih popravljati te se isto dogodilo s naftnim bušotinama u Venezueli pa je proizvodnja pala zbog toga što jednostavno nije bilo dovoljno ljudi da bi ih održavali. Usporedno s tim traje i proces u kojem se staro vodstvo naftnih bušotina mijenja novim vodstvom politički podobnih i poslušnih režimu. Tako pada proizvodnja nafte, a na svjetskim tržištima od 2014. počinje padati i cijena nafte što još više pogoršava gospodarsku situaciju u zemlji koja je samu sebe napravila osjetno ovisnijom o izvozu nafte nego je to bila prije.

Pad cijena nafte je stvorio problem u svim državama izvoznicima, ali nigdje toliko kao u Venezueli.

Najnoviji podaci UN-a pokazuju razmjere venezuelanske socijalističke ere čiji su efekti u rangu učincima rata. BDP po stanovniku Venezuele je u razdoblju 2011.-2017. pao više od 30%, kao u državama u kojima bijesni rat. Ali taj apstraktni podatak ima svoju ljudsku stranu; istodobno je stopa pothranjenosti porasla za gotovo dvadeset postotnih bodova. Ne za 20% nego za dvadeset postotnih bodova tj. 2011. je 6,4% stanovništva bilo pothranjeno, a 2017. čak 21,2%, svako peta osoba. Takvo kretanje stope pothranjenosti je karakteristično za ratom razorene države kao što su Sirija, Jemen i Srednjoafrička Republika.



Ali u Venezueli ne traje rat, u Venezueli traje socijalizam. Koliko god razni ljevičari pokušali cijeli niz katastrofalnih implementacija socijalizma kroz povijest, od kojih je Venezuela samo zadnji primjer, opravdati dobrim namjerama i borbom za bolju budućnost, postavlja se pitanje da čak i kada bi ta socijalistička budućnost bila toliko dobra, da li to opravdava cijenu u obliku humanitarnih katastrofa, političke represije, nasilja, bolesti i gladi? Jesu li milijuni života prihvatljiva žrtva za provođenja eksperimenata u stvarnosti da bi se konačno dobio "pravi socijalizam", za koji se u počecima svakog eksperimenta tvrdi da je tu, baš kao u slučaju Venezuele?

Socijalistički eksperimenti imaju jako visoku cijenu, a da ne dovode ništa bliže proklamiranom cilju svijetle socijalističke budućnosti. Ne bi bio problem da socijalizam samo stagnira i usporava ekonomsko-društveni napredak u državama gdje se eksperimenti provodi, problem je što uvijek završava na puno nižoj razini gospodarskog, političkog, zdravstvenog i društvenog standarda od onoga s kojeg je započeo eksperiment.

Koliko još života treba žrtvovati na oltaru socijalizma prije nego ljudi shvate da su sami temelji socijalističke ideje anticivilizacijski i nehumani?



Novo na Liberalu

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Novo pravilo: Tko misli da je potplaćen, neka da otkaz i nađe nekoga tko će ga plaćati više!

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Divjak je produžena ruka Ribićevog sindikata, a HNS je uvijek bio stranka posebnih interesa

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

I robot-policajac je, na kraju krajeva, i dalje policajac.

Žena zatražila pomoć od policijskog robota, on joj odbrusio da mu se makne s puta pa zapjevao

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Tko je Abiy Ahmed, etiopljanski premijer koji je osvojio Nobela za mir?

Škola

PIŠE: MARIO NAKIĆ

6 stvari koje je Marx htio ukinuti (osim privatnog vlasništva)

Politika

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Hrvatska opet živi u devedesetima

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Usporedili smo udio godišnje učiteljske plaće u BDP-u po stanovniku RH s drugim zemljama Europske unije.

Jesu li učitelji u Hrvatskoj potplaćeni i nedovoljno cijenjeni? Postoji način da to provjerimo...

Društvo

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Koji je smisao školstva?

Ekonomija

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Pokušao je objasniti kako su ga kritičari pogrešno interpretirali pa se uspio još više zakopati.

Kovač nastavlja nizati gluposti: Ekonomski suverenizam, trgovina i iseljavanje

Ekonomija

PIŠE: BRANIMIR PERKOVIĆ

Unatoč blagom poboljšanju, Hrvatska je na Indeksu svjetske konkurentnosti najgora članica EU

Škola

PIŠE: LUDWIG VON MISES

Iz knjige 'Liberalizam' (1927), odlomak: Liberalizam i političke stranke

Ludwig von Mises o politici: Zašto liberalne stranke gube

Zanimljivosti

PIŠE: MARIO NAKIĆ

Autori South Parka maestralno se ʼzahvaliliʼ kineskim cenzorima zbog zabrane njihove serije

VIŠE TEKSTOVA
Popularno na Liberalu
PRIKAŽI VIŠE
Mala škola liberalizma
VIŠE IZ ŠKOLE
Newsletter
Upiši e-mail adresu:
IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA

LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA: