Prema rezultatima
Finine analize trgovačkih društava u 2018. godini, 26.676 društva ili 22 posto bilo je isključivo u vlasništvu žena, s tim da su u još 12.518 društava žene suvlasnice s muškarcima i/ili pravnim osobama i to u 11.021 trgovačkom društvu, što udio ženskog poduzetništva u ukupnom broju društava diže na 31,3 posto.
Tome treba dodati i da je u prošloj godini među vlasnicima obrta
udio žena bio čak 34 posto.
Pitanje je samo koliko ove brojke prikazuju realno stanje jer hrvatska država, jedinice lokalne samouprave, županije i razni EU fondovi često nude razne pogodnosti, potpore i kredite s iznimno povoljnim uvjetima ženama poduzetnicama.
Hrvati su uvijek bili snalažljivi u "varanju" države i njenih institucija, pretpostavljam da je mnogim poduzetnicima - muškarcima sigurno palo na pamet da prenesu vlasništvo ili barem udio na svoje supruge kako bi ostvarili, recimo, pravo na kreditiranje nekog poslovnog projekta u 100-postotnom iznosu uz kamatu od 2 posto (
HBOR) ili neku od brojnih nepovratnih potpora kakve se nude u desetcima tisuća kuna u županijama diljem Hrvatske uz samo jedan uvjet: žena mora biti vlasnica ili suvlasnica tvrtke.
Ako to uzmemo u obzir, onda je jasno da je stvarni udio žena u hrvatskom poduzetništvu vjerojatno niži od navedenog, ali ne možemo znati koliko on točno iznosi. Međutim, barem prema ovim službenim brojkama, Hrvatska se može pohvaliti najvećim udjelom žena u poduzetništvu u EU.
U istraživanju Mastercardovog indeksa ženskog poduzetništva (
MIWE) za 2018. godinu Hrvatska iz nekog razloga nije uvrštena. Ali da jest, onda bi se našla na visokom 6. mjestu u svijetu, odnosno dijelila bi šesto mjesto s Vijetnamom. Bolji od nas su Gana, Rusija, Uganda, Novi Zeland i Australija, a daleko iza sebe smo ostavili Njemačku, Švicarsku, Irsku i sve skandinavske zemlje koje su inače poznate po ravnopravnosti spolova.
(Izvor:
MIWE; Hrvatska je dopisana na sliku prema ovogodišnjem rezultatu)
Kad bismo tome dodali i obrte gdje žene u vlasništvu čine čak 34 posto, rezultat Hrvatske bio bi još bolji.
Nešto ne valja u ovoj statistici, sigurno ćete primijetiti. Da,
kao i kod bilo kojeg drugog feminističkog istraživanja, pokazuje se da njegovi rezultati ne koreliraju baš ni sa čim, ne mogu se primijeniti niti iz njih izvući bilo kakav smisleni zaključak. Gana, Rusija i Uganda ispadaju kao najliberalnije zemlje po ravnopravnosti spolova, a dobro znamo da stvarnost nije baš takva. Nisu to baš zemlje u kojima je poželjno živjeti, bez obzira kojeg ste spola. A onda, tu su pri vrhu Novi Zeland i Australija, bogate države s naprednim društvom. Cijeli poredak je tako izmiješan da nema nikakve logične korelacije.
Što onda možemo zaključiti? Vrlo jednostavno, podjela ljudi prema spolu je totalno irelevantna kad je riječ o biznisu. Ne znači da je neko društvo naprednije ako ima veći udio žena među poduzetnicima, da je to društvo nekako bolje za žene.
Država uopće ne bi trebala pokušavati pogodovati ikome na tržištu samo zbog njegovog ili njenog spola. To je diskriminacija, bez obzira što možda ima dobre namjere, i vrlo lako dolazi do zlouporabe. Ako stvarno želite da žene preuzmu što veći udio među poduzetnicima (što bi bilo sasvim u redu), takve stvari treba prepustiti spontanom društvenom napretku. Žene će s vremenom sigurno sve više birati zanimanja i poslove koji su nekoć bili "rezervirani za muške" i obratno. Država to ne bi trebala forsirati, može samo napraviti gluposti kao što se kod nas i događa.
