Zanimljivo je kako Hrvati imaju slabo pamćenje i sad odjednom raste popularnost bivšem premijeru, jednom od najgorih u žestokoj konkurenciji sa Sanaderom i Plenkovićem. Riječ je, naravno, o Zoranu Milanoviću, čovjeku kojeg predstavljaju kao nekakvog razumnog centrista koji bi nam mogao postati sljedeći predsjednik države.

Jesmo li stvarno toliko zaboravni ili se pojedinci nadaju da jesmo? Pa da utvrdimo gradivo, uopće neću ulaziti u njegove svjetonazorske stavove koji se mogu tumačiti ovako ili onako, to mi je potpuno nebitno. Pogledajmo rezultate koje je Milanović sa svojim suradnicima u Kukuriku vladi za sobom ostavio.

Kukuriku vlada (koalicija SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a) dobila je povjerenje građana na izborima 2011. godine. Bilo je to u jeku velike ekonomske krize koja je negdje u to vrijeme završavala ili bila na izmaku diljem svijeta osim u Hrvatskoj. Mi nismo ni znali da su krizni dani u svijetu odbrojani, nas su političari i novinari uvjeravali da je kriza u cijelom svijetu pa mora biti i kod nas. Građani su dali povjerenje koaliciji na čelu s tadašnjim predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem jer su nam oni obećavali...zapravo ništa. Nisu obećali ništa konkretno, njihov program "Plan21" bio je popis lijepih želja u formi osnovnoškolske zadaćnice, ali ljudima je bilo dosta korupcije u HDZ-u pa su glasali za drugu stranu čisto radi toga da se nešto promijeni.

Ništa se bitno promijenilo nije. Hrvatska je nakon izbora nastavila tonuti. Milanović je sa svojom vladom imao priliku provesti reforme onda kad su bile najpotrebnije. Budući da je gospodarstvo bilo u slobodnom padu, imao je i sve razloge za provedbu protržišnih reformi. Umjesto toga, odlučio je "braniti naš stil života" i odbaciti mjere štednje kakve su protiv krize koristile Irska, Rumunjska, Poljska, Estonija i mnoge druge zemlje.

"Naš socijalni model i naš način života, koji je ipak drukčiji, moramo zadržati, a to malo više košta, ali možda ipak život čini sigurnijim, ljepšim i smislenijim."

U to vrijeme, dok je Milanović "branio naš stil života", gasile su se privatne kompanije u Hrvatskoj i otpuštali radnici. Ukupno oko 200.000 radnih mjesta u privatnom sektoru je uništeno između 2008. i 2015. godine! U javnom sektoru nije bilo bitnih promjena. Milanovićevi ministri su se hvalili kako je "usporavanje pada BDP-a pokazatelj oporavka" (?!).

Naravno, to nije sve zasluga isključivo Milanovića i njegove vlade, dosta toga je na leđima njegovih prethodnika Ive Sanadera i Jadranke Kosor, ali Milanović mora preuzeti svoj dio zasluga. Pogledajte kretanje BDP-a, usporedba Hrvatske (plava boja) i Estonije (isprekidana linija), a početak i kraj Milanovićevog mandata označeni su žutom bojom:

Mogao sam umjesto Estonije izabrati bilo koju drugu zemlju Nove Europe, izgledalo bi vrlo slično. Dok su svi ostali rasli, Hrvatska je padala. Kako je Milanovićeva vlada na to odgovorila? Poreznom represijom i korporatizmom, odnosno predstečajnim nagodbama koje su poslužile za državno spašavanje podobnih privatnih tvrtki.

Kretanje prosječne plaće:

Kretanje stope nezaposlenosti:

Kretanje broja zaposlenih:

Možda ste primijetili poboljšanje pred kraj njegovog mandata, negdje sredinom 2014. godine. Ali to se nije dogodilo zahvaljujući njihovom zalaganju, već usprkos njihovom zalaganju. Konačni prekid pada BDP-a došao je kao logična posljedica ulaska u EU 2013. godine, dakle Milanović je imao sreću da je u njegovom mandatu hrvatsko gospodarstvo postalo dio velikog europskog tržišta. Budući da je europsko gospodarstvo bilo u zamahu, to se moralo reflektirati i na Hrvatsku. Do pravog rasta, međutim, došlo je tek nakon Milanovićevog prvog poraza na izborima 2015. godine, tijekom višemjesečne političke krize i nestabilnosti.

Ovo su navedene statističke činjenice bez ikakvog filozofiranja. Potpuno mi je svejedno kako izgleda, kako se izražava i kako se deklarira, riječ je o čovjeku koji očito nema pojma ili ga jednostavno nije briga za zemlju kojom upravlja. Želite li stvarno takvoga na funkciji predsjednika države?