Veza između Orwella i Hayeka

Sklon sam razmišljati o Georgeu Orwellu i F. A. Hayeku u isto vrijeme. Obojica su pokazali veliku hrabrost u pisanju istine, spremni na posljedice koje ih čekaju. Obojica su cijenili slobodu, iako su je različito shvaćali, napisao je Sheldon Richman u članku objavljenom na Reasonu.

Orwell, čovjek "ljevice", nije mogao šutjeti pred užasima staljinizma. Dvaput - za vrijeme španjolskog Građanskog rata i opet u zoru Hladnog rata - odbio je dopustiti svojim drugovima da se zaslijepe do mjesta gdje je njihov kolektivizam vodio i mogao ponovno dovesti. Zbog njegove naklonosti istini nazivali su ga svjesnim oruđem fašizma. To je bila prilično nelogična optužba s obzirom da je otišao u Španjolsku boriti se protiv fašizma. (Ali da je skrenuo samo nekoliko centimetara, metak koji je probio Orwellov vrat u Španjolskoj spriječio bi nam pročitati posljednja upozorenja, "Životinjsku farmu" i "1984". Nikad ne bismo znali koliko su nas fašisti koštali.)

Hayek, čovjek "desnice", riskirao je ostracizam i još gore 1944. godine, objavljujući "Put u ropstvo" (The Road to Serfdom), u kojem je ovaj Britanac austrijskog porijekla, pišući u Engleskoj u jeku Drugog svjetskog rata, upozoravao da će središnje ekonomsko planiranje, ako se ozbiljno nastavi, završiti totalitarizmom koji se ne može razlikovati od nacističkog neprijatelja. To se nije moglo u to vrijeme i na tom mjestu napisati - središnje planiranje bilo je jako moderno među inteligencijom. Iako je dio kritika bio ozbiljan i pošten, dobar dio nije bio. Herbert Finer je u "Putu za reakciju" (The Road to Reaction) Hayekovu knjigu nazvao "najsurovijom uvredom protiv demokracije koja je izrasla iz demokratske zemlje kroz mnogo desetljeća"; po njemu, Hayekovo djelo je izražavalo "posvemašnji Hitlerov prezir prema demokratskom čovjeku".

Orwellov osvrt na Hayekovu knjigu

Nije iznenađujuće da je "Put u ropstvo" doveo Orwella i Hayeka zajedno u tisak. Orwell je napisao osvrt na Hayekovu knjigu zajedno s osvrtom na knjigu Konnija Zilliacusova - "Ogledalo prošlosti" u izdanju Observera od 9. travnja 1944. godine. Čovjek koji će godinu dana kasnije objaviti "Životinjsku farmu", a za pet godina "1984", s Hayekovim djelom slagao u mnogočemu. Napisao je:

"Ukratko, teza profesora Hayeka je da socijalizam neminovno dovodi do despotizma i da su u Njemačkoj nacisti uspjeli jer su socijalisti već učinili većinu svog posla, posebno intelektualnim radom na slabljenju želje za slobodom. Dovodeći cijeli život pod kontrolu države, socijalizam nužno daje snagu unutarnjem krugu birokrata, koji će u gotovo svakom slučaju biti ljudi koji žele vlast zbog sebe i neće se zalagati ni za što dobro samo kako bi je zadržali. Britanija, kaže, sada ide istim putem kao i Njemačka, s ljevičarskom inteligencijom u kombiju i strankom Torijevaca, koju je dobro opisao. Jedini spas nalazi se u povratku neplaniranoj ekonomiji, slobodnoj konkurenciji i naglasku na slobodi, a ne na sigurnosti.

U negativnom dijelu teze profesora Hayeka postoji mnogo istine. Ne može se čuti prečesto - u svakom slučaju se ne govori dovoljno često - da kolektivizam nije svojstveno demokratičan, već, naprotiv, daje tiranskoj manjini takve ovlasti o kojima španjolski inkvizitori nisu ni sanjali."

Ovo je značajno odobravanje jer nitko nije razumio totalitarizam kao Orwell. Doista, u članku "Why Orwell Matters", Christopher Hitchens ističe da je "1984." impresionirala članove Komunističke partije iza Željezne zavjese. Citira Czeslava Milosza, poljskog pjesnika i nobelovca, koji je prije bijega na Zapad bio kulturni ataše poljske komunističke vlade: "Orwell ih fascinira [članove Partije] svojim uvidom u detalje koje dobro poznaju... Čak oni koji Orwella poznaju samo iz druge ruke zaprepašteni su kako bi pisac koji nikada nije živio u Rusiji mogao toliko puno znati o njihovom životu."

Ali budući da je bio vjeran lijevom državnom socijalizmu, Orwell nije mogao podržati Hayekov pozitivan program:

"Profesor Hayek također vjerojatno ima pravo kad kaže da su u ovoj zemlji intelektualci više totalitarno usmjereni od običnih ljudi. Ali on ne vidi ili neće priznati da povratak 'slobodnoj' konkurenciji za veliku masu ljudi znači vjerojatno još goru tiraniju, neodgovorniju od države. Problem sa sustavom slobodne konkurencije je što će ih netko pobijediti. Profesor Hayek negira da slobodni kapitalizam nužno vodi monopolu, ali u praksi je on tamo vodio, a budući da će velika većina ljudi radije imati državnu regimentaciju nego pad i nezaposlenost, pomicanje prema kolektivizmu će se nastaviti ako se pita javno mnijenje.

...Kapitalizam dovodi do nereda, sukoba za tržišta i rata. Kolektivizam dovodi do koncentracionih logora, obožavanja vođa i rata. Iz ovoga nema izlaza ako se planska ekonomija nekako ne može kombinirati sa slobodom intelekta, što se može dogoditi samo ako se koncept ispravnog i pogrešnog vrati u politiku."

Problemi u Orwellovoj argumentaciji

Razočarajuće je vidjeti kako Orwell daje tako kratak osvrt Hayekove pozitivne teze. On je dogmatičan, što nije primjereno ozbiljnom intelektualcu poput Orwella. Njegovo neznanje o ekonomiji previše se ističe.

"Povratak 'slobodnoj' konkurenciji za veliku masu ljudi znači tiraniju vjerojatno još goru od države." Teško je vjerovati da je netko tako upoznat sa staljinizmom mogao to napisati. Čak i bez da je poznavao dobro ekonomiju, je li stvarno mogao pomisliti da ono što se događa u tržišno orijentiranim društvima, čak i za vrijeme depresije, može biti gore od gladi koju je Staljin nanio Ukrajincima, suđenja i pogubljenja ili radnih logora u Sibiru?

"Problem sa sustavom slobodne konkurencije je taj što će ih netko pobijediti." Na tržištu se proizvođači natječu za bolje služenje potrošačima. Gubitnici u tom natjecanju ne protjeruju se niti ih usmrćuju. Oni nalaze druge načine da služe potrošačima, baš kao što ih proizvođači pokušavaju uslužiti.

"Profesor Hayek negira da slobodni kapitalizam nužno vodi monopolu, ali u praksi je do toga vodio..." Gdje je nastao monopol bez državne pomoći? Ne nalazimo monopol nad tržištem u Engleskoj ili Sjedinjenim Državama. Tamo su glavni poslovni interesi aktivno promicali protekcionizam i druge intervencije upravo radi sprječavanja konkurencije i zaštite svojih tržišnih udjela. Naravno, za mnoge ljude i Orwell je vjerojatno među njima, a to je kapitalizam, tema kojoj se vraćam u nastavku. (Moram napomenuti da je Hayek u svojoj knjizi kritizirao i laissez-faire, ali to je tema za neki drugi put.)

"Velika bi većina ljudi radije imala regimentaciju države nego pad i nezaposlenost ..." Ali to je lažan izbor. Pad i nezaposlenost, kako su učili Hayek i njegov mentor Ludwig von Mises, proizvodi su manipulacije novcem i kamatama središnjih banaka, odnosno vlade, a ne slobodnog tržišta. Velika depresija, na koju je Orwell vjerojatno mislio, nije bila iznimka. Pravi izbor je između slobode i sigurnosti (uključujući uzajamnu pomoć) s jedne strane, i državne "regimentacije", padova i nezaposlenosti s druge strane.

Orwell čini ono što je i sam osuđivao

Moramo se zaustaviti ovdje kako bismo se usredotočili na Orwellovu sramotnu uporabu riječi "regimentacija". Kažem "sramotno" jer je počinio grijeh koji je i sam tako elokventno osudio u svom upravo čuvenom eseju "Politika i engleski jezik": grijeh eufemizma. U tom sjajnom eseju napisao je:

"U naše vrijeme politički govor i pisanje su u velikoj mjeri obrana nepobitnog. Stvari poput nastavka britanske vladavine u Indiji, ruske čistke i deportacije, bacanja atomskih bombi na Japan, doista se mogu obraniti, ali samo argumentima koji su većini ljudi surovi i s kojima se ne slažu.

Stoga se politički jezik mora sastojati od eufemizma, prepiranja i potpune nejasnoće. Zračna se sela bombardiraju iz zraka, stanovnici su otjerani u prirodu, stoka je razorena munjama, kolibe su zapaljene mecima: ovo se naziva pacifikacija. Milijuni seljaka pljačkaju njihove farme i nose sa sobom koliko mogu nositi: to se naziva premještanjem stanovništva ili ispravljanjem granica. Ljudi su godinama zatvoreni bez suđenja, ili su upucani u vrat, ili poslati u smrt od skorbusa u kampovima: to se naziva uklanjanjem nepouzdanih elemenata. Takva frazeologija potrebna je ako želite imenovati stvari bez prikazivanja mentalnih slika o njima.

Pogledajte, primjerice, ugodnog profesora engleskog koji brani ruski totalitarizam. Ne može reći izravno: 'Vjerujem u ubijanje protivnika kada tako postignete dobre rezultate.' Vjerojatno će stoga reći ovako nešto: 'Premda slobodno priznajući da sovjetski režim pokazuje određena obilježja kojih bi humanitarac se mogao biti sklon odreći, moramo se, mislim, složiti da je određeno ograničavanje prava na političku opoziciju nezaobilazna točka prijelaznih razdoblja te da rigoroznost na koju je ruski narod pozvan da podliježe prilično opravdana u sferi konkretnih postignuća'."

Regimentacija je najmanje što se događa pod totalitarnim režimom.

Orwell nije vidio slobodno tržište kao opciju

"Kapitalizam dovodi do nereda, sukoba za tržišta i rata." Mislim da je dio Orwellovog problema u tome što doista slobodno tržište nije među njemu mogućim opcijama. Za njega i mnoge druge izbor je između sustava za poslodavce i sustava za radnike. (Poželjna alternativa nije očita.) Prema ovom mišljenju, prvi je kapitalizam, ponekad odjeven kao 'slobodno tržište', a drugi je socijalizam.

Unatoč prodornoj intervenciji vlade, često čujemo obranjeno poslovanje jer "pod kapitalizmom" potrošači imaju moć kažnjavati tvrtke koje ih loše služe. Recite to potrošačima koji nisu htjeli kupiti GM i Chrysler automobile. Recite to ljudima koji su izgubili zemlju eminentnom domenom kako bi veliki lanac mogao prosperirati. Generacije intervencija inspiriranih poslovanjem u određenoj mjeri moraju regulirati tržište protiv potrošača i radnika. Ako ne, na što se ekonomisti žale?

Što se tiče njegovog uključivanja rata na popis, može se reći da sukob zbog tržišta i drugi ekonomski ciljevi ne mogu biti dovoljni razlozi za rat. Rat zahtijeva državu, tj. socijalizaciju troškova oporezivanjem i regrutacijom.

Čovjek se pita kako je Orwell izbjegao očaj. Nije mogao prihvatiti (državni) kapitalizam, a totalitarne sklonosti socijalizma vidio je izbliza. Pa ipak, mogao je napisati: "Iz ovoga nema izlaza ako se planska ekonomija nekako ne može kombinirati sa slobodom intelekta, što se može dogoditi samo ako se koncept ispravnog i pogrešnog vrati u politiku."

Nije li upravo pročitao Hayekovo poglavlje 11, "Kraj istine", u kojem je Hayek opisao kako ozbiljna predanost središnjem planiranju mora proizvesti "prezir prema intelektualnoj slobodi"?

"Sama riječ 'istina' prestaje imati svoje staro značenje. Ona više ne opisuje nešto s tim da je individualna savjest jedini arbitar da li u bilo kojem konkretnom slučaju dokazi (ili stajalište onih koji to proglašavaju) opravdavaju uvjerenje; to postaje nešto što će odrediti autoritet, koji mora vjerovati u interes jedinstva organiziranog napora i koji se možda mora izmijeniti kako to zahtijeva potreba ovog organiziranog napora.

Opća intelektualna klima koju to stvara, duh potpunog cinizma u pogledu istine koju stvara, gubitak smisla, čak i smisla istine, nestanak duha neovisnog propitkivanja i vjerovanja u snagu racionalnog uvjerenja, način na koji razlike u mišljenjima u svakoj grani znanja postaju politička pitanja o kojima odlučuje autoritet, sve su stvari koje čovjek osobno mora iskusiti - niti jedan kratki opis ne može prenijeti njihov opseg." (Hayek, "Put u ropstvo")

Ali naravno da je Orwell te stvari doživio u Španjolskoj i znao je kako to izgleda u Rusiji. Svakako je teški teret stavio na riječ "nekako". Nitko nije riješio pitanje kako bi vraćanje koncepta ispravnog i pogrešnog u politiku učinilo središnje planiranje bilo pristojnim ili praktičnim. (Naravno, Ludwig von Mises je davno dokazao da socijalizam ne može funkcionirati jer bez cijena koje bi proizašle iz razmjene sredstava za proizvodnju u privatnom vlasništvu, socijalistički planer ne bi mogao napraviti racionalne proračune s obzirom na to što treba proizvesti, na koji način i u kojim količinama.)

Za kraj, djelomično optimističnom notom, iako se Orwell vjerojatno ne bi složio, središnje ekonomsko planiranje nije na modernom planu. Prijetnja danas nije državni socijalizam, već birokratski korporatizam odjeven u progresivnu demokraciju.