Mediji su postali svjesni da je hrvatsko zdravstvo vreća bez dna. Hoće li iz toga izvući logični zaključak da ga treba reformirati? Neće.

Hrvatsko zdravstvo "puca po šavovima", vrište naslovnice portala i novina ovih dana. Čak i HRT priznaje da je hrvatsko zdravstvo - "velika ulaganja, najlošiji zdravstveni ishodi u Europi".

Eureka! Liberal na to upozorava već 6 godina. Imamo zdravstveni sustav koji je naslijeđen iz socijalizma, demografski trendovi nisu na njegovoj strani i on je već dulje vrijeme jednostavno neodrživ. Vreća bez dna. A kada ulažete novac u vreću bez dna, potpuno je nebitno koliko ćete novca uložiti - on će uvijek propasti, a svi dionici - korisnici i radnici - bit će nezadovoljni. Što više vrijeme prolazi, korisnici i radnici će biti sve nezadovoljniji, a država će više "ulagati" (znači građani će više izdvajati iz svojih plaća). Zvuči kao siguran put u smrt.

Jesu li sada i novinari i političari konačno došli do ovog očitog saznanja? Prema naslovima u mainstream medijima, reklo bi se da jesu. Logični bi zaključak, nakon tog saznanja, bio ovaj: to je vreća bez dna i neodrživo je; treba nam novi sustav.

Ali, ne. Ako ste mislili da će razum prevladati, gadno se varate. Do onoga "treba nam novi sustav" još je dugi put. Oni sada razmišljaju ovako: "Sustav se raspada, znači da trebamo više ulagati". Da, tako je. Još više ulagati u ovu staru vreću bez dna. Jer to je ipak lakše i sigurnije nego riješiti se stare vreće i napraviti novu, koja će imati dno.

Ništa od reforme. Imali smo priliku u nedjelju na HRT-u čuti što kaže liječnik. To su stare ofucane fraze u kojima se straši građane navodnom "amerikanizacijom" zdravstva. Znači, reforme nećemo. Mi volimo svoju vreću bez dna. Samo treba u nju više ulagati. Ukratko, to traže liječnici s prosvjeda i u tome ih novinari apsolutno podržavaju.

A hrvatski građani su se umorili od "ulaganja". Hrvati već plaćaju najviše obavezno zdravstveno osiguranje u EU (pod tim mislim na relativno najviše - u odnosu na bruto plaću). Nedavno je Vlada donijela odluku o značajnom poskupljenju participacije za one bez dopunskog zdravstvenog osiguranja - otprilike 100%. Kad shvate da to nije dovoljno (jer riječ je o, podsjećam, vreći bez dna), povisit će osnovno zdravstveno (doprinos iz plaće za zdravstvo). Ni to neće biti dovoljno. Što tada?

Prije ili kasnije, doći će do propasti, samo što ona neće biti nagla i odjednom. Ona je već počela i ići će polako. Nažalost, kada svjedočimo propasti zdravstvenog sustava jedne zemlje, svjedočit ćemo žrtvama - umiranju u realnom vremenu. Već sada u Hrvatskoj ima onih koji si ne mogu priuštiti pregled u javnom zdravstvu, a takvih će s vremenom, kako HZZO bude poskupljivao svoje usluge, biti sve više. Ljubitelji ovakvog izopačenog sustava obožavaju se uspoređivati s Amerikom i govoriti kako ne žele da i kod nas zdravstvena zaštita postane "privilegija bogatih". Ali upravo na ovaj način i s ovakvim sustavom ona će to postati. Možda je već postala.

A nije moralo tako biti. Da u hrvatskim medijima nije stvoren bauk od "privatnog" i "amerikanizacije", mogli smo već sada imati bolji sustav koji bi bio jeftiniji za prosječnog građanina i pristupačniji siromašnima. Bauk "amerikanizacije" nema suviše smisla ne samo zato što ovakav sustav nije ništa bolji od američkog, već i zato što američko zdravstvo polučuje bolje rezultate od našeg. Amerikanci u prosjeku dulje žive od Hrvata, a njihova stopa preživljavanja raka je značajno bolja od naše.

No, da bismo reformirali zdravstvo ne moramo ići tako daleko i radikalno pa kopirati američko. Ima puno boljih i efikasnijih primjera u Europi. Mi smo na Liberalu još prije nekoliko godina preporučavali Hrvatskoj privatizaciju zdravstva po uzoru na Švicarsku. Švicarski zdravstveni sustav je prema nekim ozbiljnim istraživanjima najefikasniji u svijetu. I Švicarska ima univerzalnu zdravstvenu zaštitu što znači da je svaki radno aktivni građanin (uključujući one koji su došli u Švicarsku raditi) obvezan uplaćivati za zdravstvo te je svaki građanin automatski zdravstveno osiguran. Koje su onda razlike u odnosu na naš sustav i zašto je njihov efikasan, a naš ne?

Jednostavno, Švicarska nema državni monopol na zdravstveno osiguranje. Država propisuje minimalne uvjete, a upravljanje osiguranjem je prepušteno slobodnom tržištu, znači privatnim osiguravateljskim kućama. To znači da bi Hrvatska, kad bismo krenuli tim putem, trebala posve ukinuti HZZO. Obavezni doprinos za zdravstvo, koji se isplaćuje iz bruto plaće radnika, uplaćivao bi se na račun privatnog osiguranja koje je radnik izabrao.

Također, visina paketa osiguranja ovisila bi o želji i izboru svakog radnika zasebno. Država propisuje minimum koji ovisi o visini primanja (najniže je 3% za radnike s najnižom plaćom, a najviši je 8%). Privatne osiguravateljske kuće nude različite pakete koji uključuju različite opsege usluga, a svaki čovjek onda bira, prema svojem zdravstvenom stanju i rizicima, koliki će paket zakupiti. Mnogi plaćaju puno više od propisanog minimuma jer smatraju da im treba zbog zdravstvenih rizika. Kada netko iskoristi usluge koje je dobio u svome paketu, prekoračenje mora platiti dodatno.

Bolnice su većinom privatne, ali osiguranik ima pravo birati u kojoj će bolnici biti liječen, bez obzira bila ona privatna ili državna. Tako se povećava konkurentnost između bolnica, što, naravno, povećava kvalitetu usluge.

Sama reforma našeg zdravstva u takav sustav ne bi značila da će naše zdravstvo odjednom postati kvalitetno i efikasno poput švicarskog jer Švicarska je bogata zemlja u kojoj građani zarađuju puno više nego u Hrvatskoj, pa samim time su u stanju uplaćivati za zdravstvo više nego tu. Međutim, dobili bismo sustav koji bi bio dugoročno održiv i uz koji bi bilo moguće graditi bolju i bogatiju budućnost za nove generacije.