Kako francuska opsjednutost poljoprivredom utječe na francusko gospodarstvo, EU i puno šire

Nevjerojatno je da u 21. stoljeću postoji država u EU koja određuje minimalne cijene prehrambenih proizvoda, što je jedna od politika centralno planirane cjenovne kontrole koje se primjenjuju u socijalističkim planskim ekonomijama ili eventualno u vrijeme rata. Ali radi se o jednoj od država utemeljiteljica EU, Francuskoj.

Francuski premijer Emmanuel Macron je u svom predizbornom programu najavio da će podići minimalne cijene prehrambenih proizvoda da bi pomogao poljoprivrednom lobiju, što je Vlada trebala izglasati u prosincu prošle godine, ali zbog "Žutih prsluka" to nije učinjeno.

Opsjednutost Francuske i Francuza poljoprivredom seže daleko u prošlost, još od kaotičnog i nasilnog doba Francuske revolucije. Jedan od okidača revolucije je bila upravo nestašica poljoprivrednih proizvoda i glad pa se stvorio paničan i protekcionistički način razmišljanja o poljoprivredi, što je opstalo do današnjih dana.

U bizarnom povijesnom raspletu se dogodilo da je upravo jedna od prethodnica moderne ekonomske misli, škola fiziokratizma, koja je zagovarala nemiješanje države u gospodarske odnose i od koje potječe izraz laissez faire, što označava potpuno odsustvo državne kontrole nad ekonomijom i koji je kasnije preuzeo otac klasične ekonomije Adam Smith, vjerojatno bila idejni okidač takvog odnosa prema poljoprivredi.

Fiziokrati su naglašavali slobodu u ekonomskim odnosima i odsustvo bilo kakvih trgovinskih barijera, ali su isto smatrali da sve bogatstvo proizlazi isključivo iz poljoprivrede. Smatrali su da se samo u poljoprivredi "vidi" nastanak zaista nečega novoga, uz ulaganje energije ljudskog i životinjskog rada, a sve ostale djelatnosti su samo mijenjanje oblika bogatstva nastalog iz poljoprivrede.

Tijekom vremena su njihove ideje o nužnosti slobode u ekonomskim odnosima i odsustva državne prisile prešle preko mora u Englesku i Škotsku, gdje su bile temelj za Adama Smitha i druge utemeljitelje klasične ekonomske škole, a u Francuskoj je ostala samo fetišizacija poljoprivredne proizvodnje.

Ta opsjednutost poljoprivredom je kulturološki i politički opstajala kroz povijest, pa su tako glavni uvjet Francuske za prihvaćanje jedinstvenog tržišta EU bili poljoprivredni poticaji. Francuski političari su praktički samostalno stvorili Zajedničku poljoprivrednu politiku 1962. godine, na koju trenutno odlazi oko 40% proračunskih sredstava EU.

I danas poljoprivredni lobi ima ogroman utjecaj na Francusku politiku, iako je manje od 3% Francuza zaposleno u poljoprivredi. Zbog toga i postoji nešto nezamislivo za razvijenu slobodnotržišnu ekonomiju, određivanje minimalne cijene prehrambenih proizvoda. Argument je da određivanje minimalne cijene poljoprivrednih proizvoda štiti poljoprivrednike iako već postoje goleme subvencije. Upitno je da se 3% stanovništva i mali dio ukupnog gospodarstva subvencionira iz sredstava koja su posredstvom državne prisile tj. oporezivanjem oduzeta ostatku gospodarskih subjekata i ostalih 97% stanovništva.

Dodatna licemjernost je da se propovijeda slobodna trgovina na razini EU dok pojedine države kao Francuska naveliko subvencioniraju neke gospodarske grane. To umjetno narušava tržišnu utakmicu i guši proizvođače iz siromašnijih država članica koje ne mogu priuštiti da toliko izdašno subvencioniraju poljoprivrednu djelatnost, a zbog toga što su granice otvorene ne mogu se oduprijeti trgovinskim barijerama kao što su carine da bi zaštitili vlastite poljoprivrednike.

Da se razumijemo, situacija u kojoj bi ostale države odgovorile carinama na subvencije francuskim poljoprivrednicima ne bi koristila nikome. Cijene prehrambenih proizvoda u tim državama bi narasle i carine bi bile na štetu stanovništva, bar na sve koji nisu zaposleni u poljoprivredi, a to je minimalno 95% stanovništva u svakom zemlji EU.

Francuska svojom opsjednutošću poljoprivredom najviše šteti vlastitim građanima i to a dva načina. Prvo oporezuje 97% građana i otprilike isto toliki dio gospodarstva da bi subvencionirala 3% radnika u poljoprivredi, a zatim određuje minimalnu cijenu prehrambenih proizvoda, koja je iznad tržišne, i time prisiljava kupce da dodatno plaćaju za proizvode čiju je proizvodnju država već subvencionirala njihovim novcem.

Ali neefikasna raspodjela novca od produktivnih prema manje produktivnima je samo jedna dimenzija problema. Druga dimenzija je narušavanje zajedničkog tržišta EU. Treća dimenzija je što to dovodi do viškova proizvodnje jer se narušava cjenovni mehanizam koji signalizira tko, što, koliko, kako i gdje treba proizvoditi.

Prosvjedi poljoprivrednika su standardna slika u Francuskoj. Scene u kojima se mlijeko prolijeva, gnojivo razbacuje po ulicama, puštaju svinje i ovce po gradovima, blokiraju ulice i uništavaju poljoprivredni plodovi stalno pune naslovnice medija u Francuskoj. Doima se kao da je Francuska primarno poljoprivredna zemlja, iako samo 3% radnika radi u poljoprivredi.

Zašto su poljoprivrednici stalno nezadovoljni ako su toliko privilegirani da su najsubvencioniraniji dio gospodarstva u Francuskoj i među najsubvencionirajima u svijetu? A dodatno su zaštićeni minimalnim cijenama prehrambenih proizvoda.

Pa upravo zbog toga što subvencije dovode do viškova u proizvodnji, čak i situaciji kada je Francuska veliki izvoznik poljoprivrednih proizvoda. Narušavanje cjenovnog mehanizma može dovesti samo do dva ishoda; proizvodnih viškova ili proizvodnih manjkova. Zbog toga što centralno planiranje nikada nije uspjelo zamijeniti cjenovni mehanizam, u socijalizmu su se stalno pojavljivali viškovi i manjkovi. Subvencije i određivanje minimalnih cijena prehrambenih proizvoda u Francuskoj su doveli do prevelike proizvodnje poljoprivrednih proizvoda koji se nemaju kome prodati.

Slobodnotržišni mehanizam na viškove odgovara tako da cijene padaju, a dijelu proizvođača proizvodnja postaje neisplativa pa se oni prebacuju na neku drugu djelatnost.

Francuska poljoprivreda je neosporno jedna od najproduktivnijih i najisplativijih na svijetu. Baš zbog toga nije sasvim jasno zašto Francuska, kao uostalom i ostale zemlje poput Njemačke, toliko izdvajaju poticaja za poljoprivredu, djelatnost koja zapošljava manje od 3% stanovništva i doprinosi BDP-u manje od 2%. A sve to na teret ostalih 98% gospodarstva i 97% stanovništva. I kao da to nije dovoljno velika privilegiranost poljoprivrednika, Francuska ima i zakon kojim određuje minimalnu cijenu prehrambenih proizvoda.

Standardna obrana glasi kako se time pomažu mali proizvođači i "preživljavanje sela". Ali to nije istina jer 80% sredstava iz EU proračuna namijenjenog za poljoprivredu dobiva samo 20% proizvođača. Mali proizvođači dobivaju jako malo. Činjenica je kako u poljoprivredi veliku ulogu igra ekonomija obujma i velike farme su ujedno produktivnije farme. Poljoprivreda 21. stoljeća je masovna, industrijalizirana i visoko tehnološki opremljena. Premala zemljišta su ujedno i problem Hrvatske poljoprivrede. Upravo zbog toga što se radi o industriji u pravom smislu riječi, a ne malim farmerima iz 19. stoljeća, trebaju se ukinuti subvencije, kao i bilo kojoj drugoj industriji.

Koliko je uopće isplativa proizvodnja koju se treba toliko jako štititi? Koliki je to teret za ostatak društva?

Problemi s takvom politiku prelaze i granice EU. Zemlje u razvoju su puno više oslonjene na poljoprivredu kao izvor ekonomskog rasta od država EU. U situaciji bez državnog intervencionizma, one bi izvozile poljoprivredne proizvode u EU zato što imaju niže troškove proizvodnje. Ali velike subvencije poljoprivrednicima u EU ruše taj prirodni trgovinski odnos i one ipak ne mogu biti cjenovno konkurentne koliko bi inače bile. Paradoksalno je da su među deset najvećih svjetskih izvoznika poljoprivrednih proizvoda čak šest države EU (Njemačka, Francuska, Nizozemska, Belgija, Španjolska i Italija) - male zemlje s relativno velikom gustoćom stanovnika, kojima poljoprivreda sudjeluje u ukupnom gospodarstvu s par posto. Razlog su upravo ogromne subvencije i zbog toga je upitna sama neto isplativost tog izvoza.

Subvencije, same po sebi, teško su narušavanje tržišne efikasnosti i dovode do proizvodnih viškova, a ukupna isplativost za samu nacionalnu ekonomiju je upitna. Činjenica da je Francuska na to dodala još i određivanje minimalnih cijena prehrambenih proizvoda je čisto groteskna.