Socijaldemokracija vs. demokratski socijalizam

Katarina Peović, docentica na Filozofskom fakultetu u Rijeci, najavila je svoju kandidaturu za predsjednicu RH ispred Radničke fronte. Njena kandidatura, kako tvrdi, poslužit će RF-u da predstavi hrvatskoj javnosti svoju platformu pod nazivom "demokratski socijalizam".

To je automatski povuklo neka pitanja jer demokratski socijalizam se u Hrvatskoj, a ni u Europi općenito, baš ne spominje. Taj je pojam ušao na velika vrata u SAD-u 2015. godine kad je dugogodišnji nezavisni senator Bernie Sanders krenuo u kampanju za nominaciju Demokratske stranke za predsjednika države. Sanders je u medijima naglašavao da nije socijalist nego "demokratski socijalist".

Privukao je veliku pažnju medija kao kritičar velikih korporacija i vladinih subvencija privatnom sektoru, zdravstvenog sustava i po njegovom mišljenju nedovoljne državne potrošnje na socijalno ugrožene. Desničari su ga često pogrešno napadali na društvenim mrežama i pojedinim portalima uspoređujući njegovu politiku s Venezuelom. Treba biti iskren pa priznati da Bernie Sanders nije nikada javno govorio o Venezueli ništa pozitivno, on je zapravo jedan od rijetkih lijevih političara koji nije hvalio politiku Huga Chaveza, pa tako ni njegovog nasljednika Nicolasa Madura.

Socijalizam je po definiciji ekonomski sustav u kojem su sredstva proizvodnje u društvenom vlasništvu, a cijene na tržištu određuje država kroz svoja tijela. On je suprotstavljen kapitalizmu u kojem su sredstva proizvodnje u privatnom vlasništvu, a cijene određuje tržišni zakon ponude i potražnje. Dakle, socijalizam i kapitalizam su dva međusobno isključiva sustava iako danas ne postoji država u svijetu sa 100% socijalizma ili 100% kapitalizma. Sve se države međusobno razlikuju po udjelu kapitalizma i socijalizma.

Demokratski socijalizam je socijalizam koji je postignut mirnim, demokratskim putem, a ne nasilnom revolucijom. On obuhvaća postupni prelazak vlasništva sredstava proizvodnje iz privatnog u javno, na način da država otkupljuje dionice privatnih poduzeća, pokreće javne radove i tako kreira nova radna mjesta na tržištu, u svim sektorima.

Takav sustav pokušan je prvi put 1970. godine u Čileu i drugi put 1998. u Venezueli. Bilo je takvih razmišljanja i u švedskoj vladi 1970-ih kad su kroz sindikalni fond planirali tijekom nekoliko desetljeća da sindikati postupno preuzmu tvrtke i uvedu radničko samoupravljanje, ali taj su pokušaj glasači odbacili velikim prosvjedima i kasnije na izborima kaznili.

Sanders nije nikada zagovarao ukidanje kapitalističkog sustava, a kao primjere redovito navodi skandinavske zemlje, nikada Kubu ili Venezuelu. Njegov je program "single payer health care" ili "medicare for all", što bi značilo da država kroz poreze financira zdravstvene usluge svima. Ali nikada nije rekao da država treba biti i poslužitelj. To je u skladu sa zdravstvom u Danskoj i Švedskoj gdje država iz proračuna plaća zdravstvene preglede građanima, ali je usluge zdravstva prepustila privatnom sektoru.

Takva politika nije socijalizam nego socijaldemokracija. Socijaldemokracija je ideologija i politički pravac koji prihvaća tržišnu ekonomiju i kapitalizam kao najefikasniji postojeći ekonomski model, ali traži unutar takvog sustava veće intervencije države u nekim, po njima primarnim područjima za blagostanje društva, a to su zdravstvo, školstvo i mirovinski sustav. Socijaldemokrati postavljaju težište na onome što nazivaju "najranjivije skupine", smatraju da je primarna svrha države skrbiti za njih i pomoći da se smanji ekonomska nejednakost među građanima. Socijaldemokrati su zapravo, u ekonomskom pogledu, kejnzijanci. Da bi postigli takvu državu blagostanja za svakoga, svjesni su da im treba kapitalizam i snažno, dinamično tržište.

Zato su skandinavske zemlje, koje se danas s pravom mogu nazvati primjerima socijaldemokracije, osim po visokim porezima i sveobuhvatnoj socijalnoj državi poznate i po vrlo niskim regulacijama u poduzetništvu i trgovini te snažnoj zaštiti privatnog vlasništva. Skandinavske zemlje danas su dokaz da socijaldemokracija uspješno funkcionira, što moramo priznati čak i mi koji smo kritičari lijevih politika. Međutim, mi znamo da uspjeh skandinavskih zemalja nije postignut samo zahvaljujući socijaldemokratskim politikama zadnjih 50-ak godina, već i cijelom stoljeću prije toga kada je u njima prevladavala ideologija i politika klasičnog liberalizma. Skandinavske zemlje zapravo su jako zanimljiv miks liberalizma i socijaldemokracije.

Tijekom zadnjih 30 godina upravo su neki socijaldemokrati najzaslužniji za opstanak i razvoj liberalnog društva u svijetu i njegovih vrijednosti, na primjer Tony Blaire u Velikoj Britaniji i Gehrard Schroeder u Njemačkoj. Ne smijemo zaboraviti niti socijaldemokrate u Švedskoj, Danskoj i ostalim nordijskim zemljama koji su od 1990-ih do danas skupa s liberalima sudjelovali u kreiranju važnih protržišnih reformi.

Bernie Sanders, po svemu što je dosad predlagao, ne spada u socijaliste nego socijaldemokrate. Međutim, Sanders u isto vrijeme nije negirao da je socijalist. On mudro puca i na socijaliste i na socijaldemokrate iako vjerojatno shvaća da je velika razlika između njih. Na stranici za fact-checking Politifact, kad su objašnjavali razliku između demokratskog socijalizma i socijaldemokracije, Joseph Schwartz, dopredsjednik Demokratskih socijalista Amerike, rekao je: "Kad Bernija pitate je li socijalist, on to neće poreći, i odmah počne pričati o nordijskim zemljama. On koristi demokratski socijalizam i socijaldemokraciju u isto vrijeme kao sinonime. Ali ako pogledate njegovu povijest, vidjet ćete da on zna razliku."

Meagan Day, novinarka ljevičarskog portala Jacobin, objavila je da "demokratski socijalizam želi ukinuti kapitalizam", što je točno i u skladu s definicijom socijalizma (a time i demokratskog socijalizma). Međutim, mnogi ljevičari u Americi ne slažu se s tom politikom. Politički Youtube komentator Kyle Kulinski, koji je na prošlim izborima podržavao Bernija Sandersa, ispravno je primijetio da je upravo Sanders krivac za konfuziju ovih pojmova u Americi. "Kad kažu 'zdravstvo svima', većina nas misli na državno financirano zdravstvo. Ali ne želimo ukinuti privatnu praksu u zdravstvu, država treba taj posao i dalje prepuštati privatnom sektoru."

"Da je Bernie Sanders iskren od početka, onda danas ne bi bilo zabune oko razlikovanja demokratskog socijalizma i socijaldemokracije u Americi", zaključuje Kulinski.

Većina Demokrata i njihovih fanova nisu ni socijalisti ni liberali, iako se tako najčešće nazivaju. Većinu članova i fanova te stranke čine socijaldemokrati.

Novopečena ljevičarska ikona, mlada predstavnica u Kongresu Alexandria Ocasio-Cortez, međutim, nije poput Bernija Sandersa iako su u političkom savezništvu. Ona je baš socijalistica po definiciji. Želi "zajamčene poslove" koje bi vlada uvodila, što je zapravo ekvivalentno onome što je radio Chavez u Venezueli s masovnim javnim radovima. Jako, jako opasno područje gdje država postaje kreator radnih mjesta u sektorima koji bi trebali biti realni i imati konkurentne strane kako bi se podizala kvaliteta usluge i poticaji za rad i napredak. Kad država uđe u poslove građevine, proizvodnje i tehnologije, napredak staje i kriza je zajamčena.

I Katarina Peović, hrvatska glasnica demokratskog socijalizma, također je socijalistica. Radnička fronta želi ukinuti kapitalistički ekonomski model i u tome su iskreni. Kod nas ne postoji velika pomutnja u razlikovanju demokratskog socijalizma i socijaldemokracije (osim što su mnogi samozvani socijaldemokrati ustvari socijalisti). Ali demokratski socijalisti imaju jedan nepremostivi problem. Njihova filozofija je poražena, njihov ekonomski model ne funkcionira i već je dokazano i u teoriji i u praksi da socijalizam ne može opstati u bilo kojoj varijanti - ni kada se nametne nasilno, ukidajući ljudska prava i slobode, ni kada se pokuša provesti mirnim, demokratskim putem.

Oni će uvijek isticati kako se ne slažu sa Staljinovim metodama, često zaboravljajući da su boljševici koristili brutalne metode protiv svojih neistomišljenika (često i drugih socijalista) i puno prije Staljina. Isticat će također da je komunizam u prošlom stoljeću u mnogim zemljama propao isključivo zbog političke represije (a oni su demokratski socijalisti pa, kao, nisu za političku represiju). Zanemaruju činjenicu da je politička represija došla kao nusprodukt takvog ekonomskog sustava jer je mnoge ljude trebalo prisiliti da se priklone ideji stvaranja idealnog socijalističkog čovjeka koji neće brinuti prvenstveno za svoje potrebe i svoju obitelj, već će oduševljeno davati sve od sebe za dobrobit cijelog društva. Naravno, ta represija je bila neuspješna, ali i nužna u takvom ekonomskom sustavu.

To nas dovodi do zaključka da je svaka ideja o socijalizmu u mirnim, demokratskim uvjetima gdje se poštuju osobne slobode, zapravo utopija. Kad Peović kaže "demokratski socijalizam", to znači doslovno Venezuela. I sve ono što uz nju ide.

DODATAK

Našao sam i ovaj zanimljiv video popularnog ljevičarskog komentatora Davida Parkmana koji preporučujem pogledati.