Kako su se Rudan i Večernjak poskliznuli na Švedskoj, 3. dio: Liberalizam, život i kapitulacija

Iako su Večernji list i njihov kolumnist Igor Rudan prekinuli seriju napada na Švedsku nakon što smo na Liberalu raskrinkali dezinformacije i manipulacije koje su pokušali proširiti (vidi prvi i drugi dio), obećao sam čitateljima treći nastavak. Naime, Rudan se u svojim tekstovima na Facebooku i u Večernjem listu, govoreći o švedskom modelu, nije bavio epidemiologijom niti općenito medicinom, već puno više ideologijom i političkom filozofijom.

A na području političke filozofije je iznimno slab i, čak bih rekao, opasan. Iz nekog se razloga uhvatio liberalizma i onda "podučavao" svoje sljedbenike o tome što "pravi liberali" trebaju podržavati, a što nikako ne bi smjeli. Sebe smatra liberalom, što je super i ja mu to neću osporavati. Ali kada ide drugima govoriti što je liberalizam i što liberali trebaju zagovarati, ako ne razumije teoriju klasičnog liberalizma, onda moramo reagirati.

Naime, Rudan tvrdi da je "ljudski život vrhunska liberalna vrijednost". On je sebe proglasio borcem za život (jer opća karantena radi spašavanja života = humanizam?) pa su protivnici opće karantene automatski protivnici života i oni koji "žele da ljudi umiru". Zatim je postavio pitanje "kakvi su to liberali u Hrvatskoj kojima ljudski život nije najvažnija vrijednost" i koji podržavaju politiku Švedske koja, po njegovoj teoriji, namjerno ubija svoje starce morfijem radi novca. Njegovi fanovi se slažu s njim pa dobijemo ovo:

Pitao sam Velimira Šonju, ekonomista i urednika Ekonomskog laba, da objasni je li to stvarno on napisao, a Šonje se ogradio riječima da se "Rudan trenutno bavi propagandom".

Liberalizam i život

Riječ "liberalizam" je nastala iz latinske riječi "liber", što znači "slobodan". Žalosno je ako Rudan, kao liječnik i samozvani liberal, to ne zna, ali toliko pisati o liberalizmu i uopće ne spomenuti slobodu može biti dokaz ili potpunog nerazumijevanja materije ili namjerne manipulacije. Dakle, u korijenu riječi "liberalizam" je sloboda, a ne život.

Pridjev "liberalni" se u engleskom, ali i nekim drugim europskim jezicima, koristio stoljećima opisujući posebnu vrstu umjetnosti - "liberal art" ili "slobodna umjetnost". Po prvi put su se pridjev "liberalno" i imenica "liberalizam" u političkoj filozofiji počeli koristiti tek sredinom 18. stoljeća. Smatra se da je škotski povjesničar William Robertson prvi pisao o "liberalnoj politici" i "liberalnom svjetonazoru" opisujući vrijednosti pravne države, raspodjele političke moći i "duh koji se bori za osobne slobode i ljudska prava".

Njegov sunarodnjak, moralni filozof Adam Smith je 1776. godine u svome čuvenom djelu "Bogatstvo naroda" definirao slobodno tržište i ono što je nazvao "liberalnim sistemom". Smith je ovdje pisao prvenstveno o slobodnoj međunarodnoj trgovini i sistemu koji je otvoren za uvoz i izvoz robe te prekogranična ulaganja. Takav liberalni sistem postao je vrlo brzo općeprihvaćen diljem zapadnog svijeta.

Krajem 18. i veći dio 19. stoljeća bilo je razdoblje koje bismo mogli nazvati zlatnim dobom liberalizma jer je liberalizam (ono što danas nazivamo klasični liberalizam) postao vodeća politička filozofija. Teoretičari su nicali među gotovo svim europskim narodima - od Engleza i Škota, preko Francuza, Austrijanaca, Nijemaca, Španjolaca, Nizozemaca, pa do Čeha. I u Hrvatskoj je bilo liberalnih pojedinaca, a kao najistaknutijeg takvog političara smatraju Antu Starčevića.

Liberalizam je uzeo toliki zamah da su klasični liberali - to je Ludwig von Mises primijetio u knjizi "Liberalizam" - bili uvjereni kako je to krajnja filozofska faza, a da će se društvo na krilima ove ideologije odsad samo penjati na sve više stupnjeve savršenstva. Nisu ni sanjali kako će ih kritičari s lijeva i s desna već krajem 19. i onda kroz cijelo 20. stoljeće barem nakratko poraziti. Ta borba ideja traje i danas, iako su neke temeljne postavke liberalizma (primjerice temeljna prava, trodioba vlasti itd.) prihvaćene u današnjoj ljevici i desnici.

Liberalni teoretičari su polazili od istih, već postavljenih okvira - prirodnih ljudskih prava i pravne države. To je doktrina ranijih engleskih filozofa - empirista Thomasa Hobbesa i Johna Lockea iz 17. stoljeća i nešto kasnijeg francuskog racionalizma.

Hobbes je prepoznao tri prirodna prava s kojima se svaki čovjek rađa i koja mu slobodno društvo ne bi smjelo oduzeti. To su pravo na život, pravo na slobodu i neotuđivost privatnog vlasništva (imovina). John Locke je tu teoriju razradio objasnivši kako sloboda nije nešto imaginarno i nemjerljivo, nije osjećaj nego stanje. Sloboda je, prema Lockeu, mogućnost djelovanja prema vlastitoj volji bez restrikcija ili prisile od strane drugih osoba. Da bi društvo bilo slobodno, svi njegovi članovi moraju uživati jednaku slobodu. Jednakost automatski ograničava tu slobodu na način da nitko ne može zbog svoje slobode ugroziti slobodu drugih. Jer ako je svatko jednako slobodan, onda nitko ne može oduzeti tuđu slobodu. Da bi postojala jednakost, mora postojati pravna država koja je iznad svakog pojedinca i tretira sve jednako. To se postiže društvenim ugovorom.

Dakle, sloboda je mogućnost da birate kako ćete djelovati bez vanjskih prisila ili ograničenja. Uopće nije bitno hoćete li vi iskoristiti sve mogućnosti koje imate, hoćete li izabrati da ne iskoristite nijednu, ali ako te mogućnosti imate na raspolaganju, onda ste slobodni. Ako ste nekom višom silom (npr. državom) ograničeni u mogućnostima, i ako to nije zbog realnog razloga da ne ugrozite slobodu drugih, onda živite u neslobodnom društvu. Država može ograničiti naše slobode samo u onom omjeru koji je potreban da bi zaštitila naše slobode. Ako se ta granica prijeđe, onda nastaje tiranija.

Pravo na život je jedno od tri temeljna ljudska prava, ali nije važnije niti iznad drugih. U svim klasičnoliberalnim teorijama polazna točka nije život nego sloboda, točnije slobodna volja. Liberalizam je svjetonazor koji poštuje pojedinca i njegovu slobodnu volju, bez obzira kako će se ona reflektirati na društvo, dok god pojedinac ne koristi svoju slobodnu volju da bi ugrozio prava i slobode drugih. Zato je liberalizam u principu za pravo na dostojanstvenu smrt, odnosno eutanaziju, ako osoba to želi. Iz liberalne perspektive, to je vrhunac humanizma jer život imaju i životinje, ali samo čovjek ima razum i slobodnu volju.

Oni koji tvrde da je život važniji od slobode vjerojatno su propustili veći dio povijesti u školi. Iza djece i obitelji, sloboda je vjerojatno drugi razlog zbog kojeg je najviše ljudi dobrovoljno išlo ginuti u rat. Zbog sigurnosti vjerojatno nitko. Ljudi koji su riskirali goli život bježeći iz nacističkih logora smrti, činili su to da bi se dokopali slobode. Djed moga prijatelja, koji je uspio pobjeći iz Jasenovca u Drugom svjetskom ratu, bio je među rijetkima kojima je to pošlo za rukom. Ali dok god su znali da postoji vjerojatnost da se bar jedan od njih izvuče živ i domogne slobode, oni su prihvaćali taj rizik. Sloboda im je bila vrjednija od života u logorskoj sigurnosti. Ljudi koji su kao dobrovoljci išli u rat u Hrvatskoj 1991., iako su znali da će se suprotstaviti znatno moćnijem neprijatelju, činili su to zato što im je sloboda bila važnija od života u državi koja bi ih tlačila. Nemojte podcjenjivati ljudsku slobodu!

Karantena i liberalizam

Kad je riječ o pandemijama, liberali su za racionalna rješenja koja će što efikasnije riješiti problem širenja opasnog virusa, ali u isto vrijeme neće trajno ugroziti slobodu građana i demokratski poredak. Da bismo do takvog rješenja došli, potrebna nam je racionalna javna rasprava, a toga u ovom slučaju nije bilo. Sve što smo slušali, a od Rudana to još uvijek slušamo, ista je panična moralna ucjena: ako ste protiv opće karantene, želite da ljudi umru. Ne, ne želimo to. Želimo rješenje koje neće biti tiransko jer ljudi umiru i zbog karantene, a ne samo zbog virusa.

Dakle, kada odbacimo jeftinu moralnu ucjenu "život ili sloboda" i prihvatimo činjenicu da je moguće rješenje koje obuhvaća oboje, onda možemo nastaviti raspravu. Treba li država intervenirati? Liberali su po prirodi skeptični prema državnim intervencijama u osobne slobode i u gospodarstvo, ali postoje uvjeti kad su intervencije prihvatljive. Međutim, kao što je to napisao John Stuart Mill, da bi neka intervencija bila prihvatljiva, njeni zagovornici moraju dokazati da je ona neophodna i korisna. Teret dokazivanja nije na protivnicima nego na zagovarateljima intervencije. A to u ovom slučaju nismo vidjeli. Nitko nije dokazao, nitko nije čak ni pokušao dokazati, zašto je opća karantena na wuhanski način jedino, neophodno i korisno rješenje protiv korone.

Nikada nisam rekao da liberali ne smiju biti zagovornici opće karantene, ali sam od takvih tražio da mi dokažu zašto misle da je ona neophodna i korisna. Ako vjerujete u korisnost tako grubih državnih intervencija u ljudska prava i gospodarstvo, bez ikakvih razumnih dokaza njihove neophodnosti i korisnosti, ako nećete postaviti logična pitanja o svim negativnim efektima koji dolaze sa svakom državnom intervencijom, onda možda ne samo da niste liberal, već ste jako naivna osoba, pogotovo u zemlji gdje je državna vlast već gro puta svojim intervencionizmom napravila daleko više štete nego koristi.

Gospodinu Rudanu bih preporučio da se malo bolje informira i educira o teoriji klasičnog liberalizma, budući da baš jako voli pričati o liberalizmu. Da priča o stvarima koje ne razumije, primijetio sam još lani kad je svakakve budalaštine o slobodnom tržištu iznosio dok je govorio o klimatskim promjenama. Mislio sam da je to bio slučajni izlet u njemu nepoznato područje i da će s vremenom naučiti, ali sada je potpuno jasno da se on odlučio baviti političkom filozofijom. U tom slučaju, knjigu u ruke da se više ovako ne blamirate.

Što znači biti liberal?

Još jednu stvar sam primijetio kod njega, čini mi se da ne razumije što znači da je netko liberalan. Više puta je u svojim komentarima naglašavao da je on "liberal jer ne briše komentare koji mu se ne sviđaju". Ubrzo se pokazalo da to nije istina, javilo nam se jako puno ljudi koji tvrde da im je obrisao komentare i blokirao sa svoga profila iako nisu vrijeđali. No, to uopće nije bitno jer čovjek ima pravo sa svoga profila ili stranice obrisati i blokirati koga želi iz bilo kojeg razloga. To nema veze s pitanjem je li netko liberal.

Ono što ima veze sa svjetonazorom, to je odnos prema državi i zakonima. Liberal je onaj koji zagovara više, a ne manje osobnih sloboda. Onaj koji zagovara slobodnije društvo i tržište, a ne državnu represiju i totalitarizam. Onaj koji zagovara što je više moguć bottom-up pristup, poštivanje slobodne volje svakog građanina, a ne autoritarni režim ili diktaturu. A hoćete li vi na svome profilu dopuštati svakog trola, raspravljati sa svakim ili nećete, to nema veze s vašim svjetonazorom. To je naprosto vaše pravo.

Kapitulacija

Unatoč raskrinkavanju njegove lude teorije zavjere o Šveđanima koji namjerno ubijaju svoje starce morfijem radi novca, Rudan je planirao nastaviti udarati po Švedskoj. U par navrata pokušao je objaviti na Facebooku novi članak, ali svaki put bi mu u prvim komentarima njegovi fanovi objasnili da priča gluposti pa je obrisao cijeli post.



Na kraju je valjda i sam shvatio da ne može nastaviti pa je kapitulirao. Prilično nevoljno se prebacio na Hrvatsku, opet hvaleći karantenu kao nešto neophodno iako za to nema nikakvih dokaza. Međutim, za ono vrijeme dok je danima udarao po Švedskoj, u njegovoj državi - Velikoj Britaniji - masovno su umirali ljudi u umirovljeničkim domovima. Kakav je to humanist i medicinski stručnjak koji radije bira blatiti zdravstvo u drugoj zemlji dok je u njegovoj puno gora situacija? O Velikoj Britaniji uopće ne piše, kao da ga nije briga za tolike žrtve.

Je li bitnije spasiti živote ili demagogiju, pitanje je sad. Budući da ne želi priznati da je pogriješio, Rudanov je odgovor jasan. Pokušat će spasiti demagogiju.